Iluzija Samodostatnosti

Iluzija Samodostatnosti

Ovih dana smo u Hrvatskoj udruzi za coaching imali radionicu na kojoj smo definirali naše vrijednosti. Radeći po grupama tako smo iznjedrili 5 vrijednosti, a prva oko koje smo se svi složili neovisno jedni o drugima bila je – doprinos. Kad smo tu vrijednost išli raščlaniti, evo što je izašlo: zajedništvo, dijeljenje, podrška, sharing, davanje, pripadnost, briga za ostale, volontiranje i sl.

Kako sam izabrala biti „čuvarica“ te vrijednosti za našu Udrugu, ovaj blog je samo jedan od načina… Već duže vrijeme razmišljam o tome kako od svega u društvu najviše primjećujem nedostatak upravo ove vrijednosti, na čije je mjesto opako ležerno, arogantno i bahato zasjela – samodostatnost.

2020. i grijeh institucija

U ovoj 2020. prošli smo vjerojatno najveća iskušenja koje jedna zajednica može proživjeti. I pandemija i potres u Zagrebu velik su, možda najveći ispit solidarnosti za sve nas koji se tek sad pokazuje. Da sam pristalica teorije zavjere, ne bi mi stoga bilo neobično zamisliti kako se zapravo radi o najvećem sociološkom eksperimentu na svijetu. Na kušnju je stavio naš osjećaj solidarnosti prema našim najstarijim članovima i prema zdravstveno rizičnima. Prislio nas da se zatvorimo u svoje domove, žrtvujemo osjećaj sigurnosti, radna mjesta, zaustavimo ekonomiju, odustanemo od prava na slobodu, stavimo sve naše druge vrijednosti u drugi plan. I učinili smo to, manje ili više nevoljko. Potres nas je dodatno uzdrmao na svim razinama, ne samo zemaljskoj.
A na ruševinama ranjenog grada, pitam se jesmo li zaista položili taj test solidarnosti? Kako je moguće da su najveće žrtve potresa ostali bez pomoći grada, i dodatno stradavaju kao posljedica trule gradske vlasti, obezljuđenog gradonačelnika, samodopadne vlasti koja u političkim prepucavanjima ostavlja građane prepuštene kišama, studentskim domovima, samovolji nebuloznih procedura, nedonešenim odlukama? Što bi Zagreb bez pomoći volontera, alpinista, aktivista, Bad Blue Boysa itd.?

foto: Index.hr

Empatija

Kako je moguće da je toliko malo empatije, čak zluradosti prema ljudima koji imaju stanove u centru grada?
A što da je epicentar bio negdje u blizini tvoje kuće, pitam jednu Samodostatnu koja misli da u centru grada žive redom bogataši i kreteni koji su rušili nosive zidove pa sad eto neka im je. Nije točno. U tim starim zgradama žive i stari ljudi koji ne mogu dobiti dom, i ljudi koji su naslijedili stanove, i umjetnici i bakica s Alzheimerom i mladi par s djecom koji je digao kredit za dvorišni jednosobni stan koji košta manje nego onaj na Trešnjevci. I koji noću spava kod prijatelja u strahu za život, dok dosadna svibanjska kiša uništava ono malo od zidova koje se nadaju obnoviti. Kad se donese gradska uredba o obnovi.

Ako ti nije žao ljudi, nije li ti žao grada, pitam ovu što likuje? Njegove povijesne jezgre, njegove duše, njegove srednjovjekovne ljepote narušene prirodnom nepogodom, luđačkom politikom, lihvarima svih vrsta koji su ga ranjavali i prije potresa?

Ne, Samodostatnima nije ništa važno osim njih samih i njihove sudbine.

Lažni sjaj korporativnog doprinosa

Evo kako neke korporacije žive svoju društvenu odgovornost. Kroz odnos prema kupcima, zaposlenicima, ali i dobavljačima. I dok njihove reklame pršte od samohvale i poziva na kupnju njihovih proizvoda, malo je onih koji će se javiti svojim dobavljačima koje je kriza pogodila i ponuditi im pomoć, prijevremeno plaćanje, razgovor o tome kako im mogu pomoći. Zašto bi to učinile? Pa zato jer u lancu tvrtka-kupac-dobavljač ne mogu jedni bez drugih. Ujutro dobavljač, popodne kupac. Zar nije apsurdno da će istovremeno mrtvo hladni reći svojim malim dobavljačima da im njihove usluge neko vrijeme neće trebati dok će u odjelima izdvojiti milijune za tzv. „društveno odgovorno poslovanje“ da ispune formu i objave PR članke o tome kako su donirali 50 tona krumpira nekom staračkom domu. Dok će tom istom dobavljaču krumpira sniziti cijenu otkupa ispod svake granice isplativosti.
Samodostatnost? Ne zadugo, jer nije održivo.

Poduzetništvo

Poduzetnici pune proračun. Okeeej. Ali to im (nam) ne daje pravo da se arogantno i s visoka proglašavamo boljima, važnijima, potrebnijima. Da proglašavamo rat javnoj upravi u kojoj rade:
– ona naša teta u vrtiću koja nam je brisala guzu
– onaj naš profa na faksu koji nas je preporučio na prvo radno mjesto
– ona teta na šalteru koja mi je pomogla ispuniti prvi formular za prijavu poreza
– ono Ministarstvo koje me je prvo angažiralo za trening
– ona čistačica u Poliklinici Suvag koja je čistila zgradu 12 godina s osmijehom
– onaj znanstvenik na Ruđeru koji osmišljava i stvara neki novi, moderan svijet
– ona učiteljica mog djeteta koja jučer u nedjelju s cijelim razredom radi online pripreme za maturu

Svi oni vrijedni ljudi koje sam u svojih 12 godina rada srela radeći u javnom sektoru i naučila sve što znam o poslu kojim se sada kao poduzetnica bavim. Nikada, ali nikada mi nije palo na pamet pomisliti da sam kao profesor manje vrijedna od poduzetnika koji puni proračun. Stvarali smo drugu vrstu vrijednosti za društvo kao što sada kao poduzetnica stvaram novu vrijednost.
Da, javni sektor treba mijenjati, politika je tamo uhljebila puno nevrijednih i nesposobnih, podobnih i mi poduzetnici se između ostaloga trebamo boriti za to da stvorimo zdravo, bolje društvo. No to želi i onaj zdravi dio javnog sektora.
Ali nismo Samodostatni. Jer bez poštovanja jedni za druge ne možemo.

Samodostatni mali čovjek

Znate one ljude koji ništa ne daju, samo uzimaju? Gledaju kako da namire sebe, a do ostalih im nije stalo? Koriste druge ljude za svoje interese dok im trebaju, a zauzvrat se ne sjete ni reći hvala, podržati nečiji uspjeh, doći na promociju kolegi s posla koja je napisao svoju prvu knjigu, pohvaliti gostovanje prijateljice koja je gostovala u prestižnoj emisiji, dobila nagradu za životno djelo?

Oni koji nikad nemaju vremena za kavu kad ga zoveš, koji nikad ponudili pomoć prijatelju kojem curi krov a na računu imaju tisuće eura, ali za #nedajbože?
One koji te zovu samo da se pohvale nekim svojim uspjehom i jedino im je važno da se u njihovim malim sebičnim životima ništa ne promijeni, da mogu neometano živjeti svoj standard bez imalo empatije prema sudbini drugih koji su ovu krizu prošli puno gore, koji su nekog izgubili? One koji samo uzimaju, a ništa ne daju?

E, to je prostor za razvoj. Naučiti prihvatiti i oprostiti baš njima. Takerima. Samodostatnima. Jer će ionako samo uzimajući na kraju ostati – sami.

Vrijeme je da u ruke ponovo uzmem tu knjigu „Daj i Uzmi“. Utješno je da unatoč tome što bi čovjek pomislio da Takeri više profitiraju u životu, praksa pokazuje suprotno. 😊

Zato, nemoj biti samo Samodostatan, budi Giver. Nazovi nekog danas i pitaj kako možeš pomoći. Reci hvala. Sheraj nečiji status. Poveži nekog s nekim, bez da ti imaš koristi od toga.

I uživaj. Ako ne vjeruješ meni, vjeruj karmi. 😊

 

Mirela Španjol Marković je CEO, konzultantica i certificirani coach u Ciceron komunikacijama. Diplomirala je njemački jezik i književnost i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te specijalizirala retoriku na Neuphilologische Fakultät u Tübingenu. Autorica je prvog hrvatskog priručnika za javno nastupanje Moć uvjeravanja. Poslovnom edukacijom bavi se više od 15 godina.

 

Originalan članak objavljen na ciceron.hr

Empatija

Empatija

Volite li sebe?

Empatija prema drugome je sposobnost da uđemo u njegove cipele. Da osjetimo što ta druga osoba osjeća, ali i da spoznamo što ta druga osoba misli, kako funkcionira, što ima za reći. Empatija nije samo lijepa osobina. Ona je ključna u svakom odnosu i interakciji s ljudima, u obitelji, s prijateljima, na poslu, u vođenju timova i organizacija. Ona je osobina velikih ljudi, uspješnih vođa i lidera.

Osvijestiti da je svatko od nas mješavina čiste esencije, svoje iskonske Mudrosti, ali i Sabotera – čvrstih uvjerenja, vjerovanja i naučenih ponašanja, koji nas od nje odbacuju, prvi je korak prema prihvaćanju svakoga oko nas. Ali i samoga sebe.

Jer empatija je i suosjećanje i ljubav prema samom sebi.

Često se ne razumijem, ne osjećam, ne odobravam svoje riječi i postupke, ljutim se na sebe zbog svojih grešaka i propusta, činim se manje vrijednom, ili sam pak arogantna, cinična, narcisoidna. Grizem se zbog krivih odluka, moj Perfekcionist to ne dopušta.

Ili pak bježim u Žrtvu pa se žalim ili sam stalno razočarana ljudima i događajima. Čak i znam točno što će se dogoditi. Često se osjećam krivom ili se sramim.

Ili sam stalno kao uvijek Preoprezni previše zabrinuta što će biti dalje i gotovo da vjerujem da ću ako briznem moći izbjeći negativne situacije.

Ili moj Saboter koji želi svima ugoditi i svima se svidjeti – Udovoljavač, misli da udovoljavajući drugima zaslužuje poštovanje i prihvaćanje, ljubav.

Ili sam Controlfreak koji misli da kontrolirajući druge može kontrolirati i odnose i situacije. Bez mene bi ionako sve propalo.

Ili sam pak Hiper-racionalni koji vjeruje da sve, pa i međuljudske odnose, može riješiti razumom, malo osjećajima. Nema tu mjesta za osjećaje, pa posao je u pitanju! Pravo je pravo, a krivo je krivo!

Ili izbjegavam konflikte?  Stavljam stvari pod tepih i mislim da će tako nestati. Izbjegavam neugodne situacije, a volim svoju udobnost i rutinu.

Ili vjerujem da sam vrijedna samo onoliko koliko postignem. Moram biti najbolja. Vrijedim sve dok sam uspješna i dok drugi misle dobro o meni.

Stalno sam nemirna. Ne zaustavljam se. Nemam vremena. Stati znači prestati, odustati. Ispod površine krije se nervoza, strah i bijeg od sadašnjosti.

Poznato?

U vrtlogu života i obaveza često smo nestrpljivi, frustrirani, nervozni, osuđujući. Preplavljeni negativnim emocijama u drugima vidimo samo negativne osobine, na njih reagiramo i njima  hranimo svoja stečena uvjerenja, svoje Sabotere.

A kako bi bilo da u toj drugoj osobi vidimo njegovu čistu, iskonsku esenciju, ne njegove negativne Sabotere koji izazivaju i pojačavaju naše?

Od svih moći našeg pozitivnog mozga empatiju je najteže razviti. Naš negativni mozak stalno je usredotočen na ono što ne valja, što fali, što je negativno ili loše. Tako nam uzima naše vrijeme i snagu, uskraćuje nam kreativnost i fokusiranost, lišava nas osjećaja zadovoljstva i ljepote življenja.

Možete li na trenutak zatvoriti oči? Udahnuti tri puta, trbuhom. Možete li zamisliti osobu s kojom ćete se sresti danas, sutra, koja bi mogla dobiti nešto od te vaše empatije?  Možda ste bili nestrpljivi prema toj osobi, ili vas je iritirala, frustrirala, ili ste je na drugi način osuđivali.

Sada zamislite kako je ta osoba mogla izgledati kao petogodišnje dijete. Zamislite njezino lice, velike, širom otvorene dječje oči, kosu, izraz lica, neobuzdan smijeh, geste, njezinu naivnost i nevinost. Zamislite što je ta osoba bila kao dijete, zamislite lijepu esenciju njezinoga stvarnog JA skrivenu ispod Sabotera koji vam smetaju. Ono je još uvijek ovdje, iako nešto skriveno. To što je u njoj skriveno važnije je od njezinih manje poželjnih Sabotera koji vam se ne sviđaju. Ako pogledate duboko, osjetit ćete njezinu osjetljivost i ranjivost. Vidite potrebu za suosjećanjem koju ta osoba treba i zaslužuje.

To možete raditi i kada ste na telefonu s tom osobom. Samo upotrijebite svoju maštu. Umjesto da već smišljate što ćete joj odgovoriti. Može biti i zabavno! A može se raditi i otvorenih očiju sljedeći put kada susretnete tu osobu. Zaista pogledajte oči te osobe, prebrojite trepavice, vidite usta, lice, kosu, pokrete, dobro slušajte što govori, kako diše, što radi s tijelom i rukama.

A volite li sebe?

Suosjećanje prema sebi ne rješava naše probleme. Učiti živjeti u miru sa svojim manama i teškim životnim uvjetima – u ovo doba krize nakon pandemije to može biti gubitak prihoda, promjena u odnosima, na poslu, vlastita zabrinutost o nepovoljnim prognozama – ne znači popravljati vanjske uvjete. No, vježbanje empatije prema samom sebi može utrti put hrabrosti, otpornosti u budućnosti, kreativnim rješenjima, uvođenju blagosti i oprosta prema samom sebi, pogotovo u okolnostima koje su nam bolne.

Možete li uzeti neku svoju sliku iz ranog djetinjstva? Možete li ju stvarno pogledati? Pogledajte to biće. Možete li osjetiti nešto drugo nego čistu ljubav prema tom djetetu? Kada mu pogledate duboko u oči, kosu, usta, lice? Pogledajte mu ruke i položaj tijela. Ne njegove mane i naučena ponašanja koje je trebalo da opstane u životu, već njegovu ljubavi vrijednu, iskonsku Mudrost, njegovu esenciju, njegovo istinsko JA skriveno ispod njegovih Sabotera. Poklonite mu empatiju koju treba i zaslužuje.

Voljeti sebe bezuvjetno nije lako. Češće sami sebi uvjetujemo ljubav. “Bit ću dobro samo da ovo prođe”. “Samo da ovo.. samo da ono” napravim, postignem, doživim uvjetna je ljubav. Biti sa sobom u trenucima kada bi sami sebe najradije napustili izvire iz empatije. Suosjećanje sa samim sobom teško je upravo kad nam je najviše potrebno. A može se vježbati. I naučiti.

Iz dana u dana zapamtite tko ste zaista i kako zaslužujete bezuvjetnu ljubav i suosjećanje za to prekrasno nesavršeno biće koje ste vi. Vjerojatno je da će vaši Saboteri i veliki Sudac u vama nastojati spriječiti da razvijete snagu empatije i govoriti vam da ne zaslužujete tu ljubav, da će vas ulijeniti ili učiniti samozadovoljnima ili samodopadnima. To su laži vaših Sabotera. Samo nastavite vježbati. 

 

TATJANA JAKOVLJEVIĆ, prof., certificirani coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. U coaching praksi primjenjuje znanstvena istraživanja u psihologiji i neuroznanosti, interdisciplinarne metode i transformacijska načela.
Coaching – proces koji će podržati tvoju promjenu

Coaching – proces koji će podržati tvoju promjenu

Prije ili kasnije svatko u životu dosegne točku u kojoj osjeća neopisivu potrebu za promjenom. Ponekad to dolazi iz neispunjenih poslovnih aspiracija, ponekad su to osobne priče, no jedno je isto – potreba za promjenom. U situacijama kada se osjećamo kao da smo na raskrižju i teško nam je odabrati u kojem smjeru krenuti, najbolje je stati i promisliti. Ali i tu vreba opasnost da se vratimo na utabane staze kojima smo se doveli do situacije nezadovoljstva. Upravo zato coaching postaje sve prihvaćeniji način planiranja budućnosti i osvještavanja vlastitih potencijala.

Coaching u svojoj osnovi predstavlja facilitirani proces prolaska kroz promjenu u kojem  coachee (klijent u coachingu) osvještava vlastita ograničavajuća ponašanja, uvjerenja i misli, uči ih prihvaćati, koristiti i oblikovati kako bi ih u budućnosti mogao/la koristiti za ostvarivanje svojih ciljeva. Kroz coaching proces, coachee osvještava svoju sadašnjost, postavlja ciljeve za budućnost i planira poduzimanje aktivnosti kako bi tamo i stigao/la.

Sve češće coaching se koristi kao metoda rada u organizacijama koje razvijaju ljudski potencijal i prepoznaju ljude kao najvrjedniji kapital. Vođenje ljudi kao jedna od zahtjevnijih organizacijskih uloga nameće modernom menadžmentu potrebu da razvija i sebe i članove svojih timova. Coaching kao metoda u tim ulogama dolazi kao spas jer u svojim temeljima se naslanja na aktivno slušanje, podršku i prepoznavanje potencijala svake osobe što jamči uspjeh i rast svakom timu, a time i organizaciji.

Iako postoje različita objašnjenja o tome što to coaching jest, ipak ne postoji jasna definicija za koju bismo mogli reći da je opće prihvaćena i da je time osiguran standard struke. U Hrvatskoj, ali i ostatku Europe, ova pomagačka djelatnost brzo se razvila, postala sve raširenija i poželjnija u postizanju ciljeva, no standardi još uvijek nisu postavljeni. Čak do te mjere da ne postoji adekvatan prijevod riječi coachingcoach ili coachee, pa su te strane riječi udomaćene i koriste se bez prijevoda.

Hrvatska udruga za coaching kao krovna udruga za coaching u Hrvatskoj vodi se definicijom da je „coaching skup specifičnih metoda, usmjerenih na razvoj pojedinaca i timova. Točnije, coaching je privremeni profesionalni odnos u kojemu se klijentu/tici pomaže u postizanju izvrsnih rezultata u njegovoj ili njezinoj karijeri, organizaciji i životu. U procesu coachinga klijenti/tice produbljuju vlastito učenje, kreiraju vlastite rezultate, te unaprjeđuju kvalitetu svoga života.“

Primjena coachinga proteže se na različita područja života, no temeljna podjela coachinga odnosi se na poslovni i osobni coaching. Oba ta pojma pod sobom nose daljnje podjele ovisno o niši za koju se coach specijalizirao. Tako postoje coachevi koji su se opredijelili isključivo za leadership, executive ili karijerni coaching, dok coachevi koji rade osobni coaching fokus stavljaju na određeno životno područje kao što su odnosi, zdravlje ili pokrivaju sva područja. Također nije rijetko da se coachevi ne opredijele te su njihovi klijenti i organizacije koje odabiru coaching kao metodu rada na razvoju pojedinaca i timova, ali i pojedinci koji dolaze s temama iz privatnog života.

Kroz 12 godina postojanja, Hrvatska udruga za coaching okuplja coacheve bez obzira na odabrano područje rada u coachingu te osigurava sigurno okruženje u kojem mogu dijeliti znanje i pružati podršku jedni drugima. Raznolikost u pristupu i različita područja djelovanja bogatstvo su koje članovi donose u udrugu.

Međutim, kako područje coachinga kao profesije nije regulirano, još uvijek u javnosti postoji veliko nerazumijevanje oko toga što je coaching i čemu služi. Upravo zbog toga što nije regulirano tko je coach i što točno radi, postoji gotovo “poplava” onih koji koriste taj naziv, često i ne opravdano. Zbog toga Hrvatska udruga za coaching aktivno djeluje kako bi javnost upoznala s coachingom, te okuplja coacheve oko zajedničkih profesionalnih i etičkih standarda na kojima bi trebala počivati praksa svakog coacha.

No, vratimo li se potrebi za promjenom, coaching je zasigurno proces koji će vašu promjenu podržati, bez obzira radi li se o privatnoj ili poslovnoj tematici. Posebno su trenutne okolnosti takve da je potreba za promjenom neminovna. Iako nam neke okolnosti idu na ruku i brzo smo se i lako prilagodili, ipak su donijele i mnoštvo nesigurnosti s kojima se trebamo nositi. A upravo tu vreba opasnost…

Hrvatska udruga za coaching,
Predsjedništvo udruge
Dina Balić, Ivana Peršin, Ivana Štulić, Dragutin Oreški

Članak je objavljen na portalu Inkubator sreće

A ŠTO S DJECOM?

A ŠTO S DJECOM?

Sretni ste jer ste kod kuće. Ne morate jurcati u ured. Ne morate imati zamorne sastanke.
Odličan osjećaj
😊 I sjednete ujutro raditi na računalu sa šalicom kave u blizini. I niste ni trepnuli te kave više nema, odnio ju tornado u vidu vašeg trogodišnjaka. Odličan osjećaj postepeno nestaje i hvata vas nervoza prije nego ste riješili prvi mail ili u mom slučaju napisali ovaj kratki tekst…

Teško je djetetu od 3 godine objasniti da vi sad morate raditi na način da ono razumije, a vi dobijete potreban mir i prostor za koncentraciju. Lako je upaliti crtiće ili tablet. No možete tome pristupiti i na drugačiji način.

Podijelite jedan veliki zadatak u više manjih i radite češće pauze koje koristite osim za pauzu od posla i za druženje s djetetom. U tim pauzama provjerite napredak i dajte novi zadatak ili ideju za igru.

PRIJEDLOZI – ako vam ne smeta neka to radi pored vas u dnevnom boravku ili gdje ste već odlučili imati svoj radni prostor:

  1. Crtanje gusjenice prstićima i vodenim bojicama (stavite sve na pod pa ako se i prolije i zalije, što sad? Struje još imamo, vešmašina radi)
  2. Slaganje velikih kockica u oblik prema djetetovom izboru (povremeno dođite pomoći)
  3. Nakon raznog vremena složite zajedno neku pistu po kojoj može voziti autiće i ostavite ju tako složenu danima, dok ne dosadi
  4. Plišanci ručaju
  5. Puzzle
  6. Neka trče od točke A do točke B, a vi im štopajte vrijeme

Pomirite se s tim da će kuća izgledati kao da je bomba pala i da stvari neće biti na svojem mjestu. Spremajte ih zajedno kao dio igre.

Sa malo starijima imate nešto više opcija za samostalnu igru.

PRIJEDLOZI:

  1. Tematsko crtanje (izvlače papirić sa temom koju trebaju nacrtati)
  2. Pisanje slova i brojki
  3. Puzzle
  4. Izmišljeni grad od Super Zingsa
  5. Ping-pong na podu; odbijanac od vrata
  6. Memori ili neka društvena igra
  7. Izmišljanje vlastite igre na ploči
  8. Ako imate dovoljno prostora u stanu/kući da mogu zakucavati koš ili igrati rukomet, pustite ih. Sve i da razbiju nešto, to je samo stvar.

Naš petogodišnjak jako voli pikule, ni sama ne znam kako smo došli do toga. Postoje utrke pikula online na temelju kojih smo složili poligon za pikule. Dobar dio dana provede spuštajući pikule po poligonu i hvatajući ih po sobi. Da, buka je. Ali ako je to najveće zlo…

Sa školarcima je ipak već lakše iako i oni imaju previše slobodnog vremena i traže vašu pažnju za shvatiti gradivo i napraviti zadaće. Definirajte vrijeme kada radite zadaće i pomažete im, i zbog sebe i zbog njih.

PRIJEDLOZI – nakon izvršenih školskih obaveza:

  1. Ako su kreativni dajte im neku temu i neka izrade ili nacrtaju nešto
  2. 3D puzzle – štopajte im vrijeme koliko im treba
  3. Izgradnja kompliciranog modela auta od lego kockica
  4. Učenje neke nove vještine
  5. Neka odu u dućan ako su dovoljno stari da budu samostalni
  6. Nagradite kućanske poslove 😉

Svako dijete, i ono najmanje i ono najveće, ima svoje afinitete i uživa u nečem specifičnom. Pokušajte im omogućiti upravo to. Pitajte ih što bi voljeli raditi dok vi radite i na taj način će manje ometati vas.

A savjeta za igru ima puno pa slobodno malo i vi sami istražite 😉

Vaša MCJ

Marina Cvirn Bavi se područjem upravljanja ljudskim potencijalima više od 10 godina te pomaže ljudima prepoznati i iskoristiti svoje talente. Iskreno vjeruje da strategija neće uspjeti ako nema kulture koja ju podržava, a samim time i pojedinaca koji u nju vjeruju. Neizmjerno uživa u edukacijskim aktivnostima, adrenalinskim sportovima, upoznavanju novih ljudi i kultura, a ovih dana bi najradije otišla na dobar tulum na kojem se može isplesati i družiti sa zabavnom ekipom.
ZDRAVO ZA GOTOVO

ZDRAVO ZA GOTOVO

Kako vrijeme prolazi, a naš život se manje-više ulovio u neku rutinu bez velikih promjena osim eventualno tu i tamo nekog putovanja, dođemo polako, nesvjesno, do toga da puno stvari u svojoj svakodnevici uzimamo zdravo za gotovo.

Partneri, djeca, roditelji, prijatelji… ali i ono što sada nismo u prilici baš iskoristiti.

Odlazak u dućan kad god se sjetimo, shopping, nove cipele, nova torba, novi gadget, sat, mobitel, TV, baš ono ogledalo koje bi savršeno išlo na onaj istočni zid sobe, pa čak i šetnju parkom, kupanje na bazenu, odlazak na skijanje ili more ili čitanje nove knjige posuđene iz knjižnice.

Mnogima od nas je ova situacija izazov i ulazak u područje u kojem se ne osjećamo ugodno. Ovo je prilika da naučimo puno o sebi samima, ali i svojim najbližima. Da uopće utvrdimo tko su to naši najbliži.

Kada ste zadnji put fokusirano, prisutno slušali svoje dijete? Što ga veseli? U čemu uživa? Zašto mu je baš to važno? Kada ste posljednji put pričali sa partnerom? Znate li kako se on/ona osjeća po pitanju situacije sa korona virusom? Oni koji su u Zagrebu, znate li kako se osjeća vezano uz potres? Koji su strahovi izašli na površinu? Kako se nosi sa stresom cijele situacije? Ima li neke nove snove i planove proizašle iz ovog cijelog kaosa oko nas?

Proljeće je godišnje doba kada se život ponovo rađa – veselimo se toplini i vedrini dužih dana obasjanih suncem nakon zimskih sivih i tmurnih dana. Kontinuirani životni ciklus obnavljanja koji je konstanta, sigurna pojava koja ne iznevjeruje – zdravo za gotovo. No, nepredvidljive meteorološke pojave čine tu razliku iz godine u godinu. Jeste li ih svjesni na godišnjoj razini? Ili samo kada se osvrnete desetljeće unazad

 

A što se tiče stvari s popisa na početku koje uzimamo zdravo za gotovo, jesu li vam baš toliko važne?

Uživajte u svakom trenutku, svakom pogledu, mirisu, dodiru – drage osobe kao i vjetra u kosi i svake promjene oko vas. Budite tu i sada za sebe i za svoje najbitnije.

Zastanite malo.

Pogledajte ljude oko sebe.

Stvarno ih vidite.

I posvetite im svoje vrijeme. Sada ga imate više nego inače. Mail vam neće pobjeći. Poziv ćete odgovoriti. Kao i poruke.

Ove trenutke s vama najdražim ljudima ćete teško ponovno dobiti.

Kako se obnavlja priroda zbog smanjenih aktivnosti, obnovite se i vi sami. I obnovite bliskost i povezanost.

Budite zajedno. Tako ste jači. Tako smo jači.

Vaša MCJ

Marina Cvirn Jurčec bavi se područjem upravljanja ljudskim potencijalima više od 10 godina te pomaže ljudima prepoznati i iskoristiti svoje talente. Iskreno vjeruje da strategija neće uspjeti ako nema kulture koja ju podržava, a samim time i pojedinaca koji u nju vjeruju. Neizmjerno uživa u edukacijskim aktivnostima, adrenalinskim sportovima, upoznavanju novih ljudi i kultura, a ovih dana bi najradije otišla na dobar tulum na kojem se može isplesati i družiti sa zabavnom ekipom.