A tko je spreman?

Jedna prijateljica je frizerka. Ona ne radi. Druga je fizioterapeut. Niti ona ne radi. Treća je
ekonomistica. Ona je ostala bez posla. Četvrtoj je u potresu uništen stan i morala se „odseliti“ u
rođakovu vikendicu u Lici. Peta je zaposlena, s dva školarca na online nastavi i Whatsappu koji ne
prestaje skakati cijeli dan. Šesta je isto zaposlena. Radi od doma četrnaest sati dnevno, i vikendom.
Sedma je novinarka i ustaje po novom u pet sati ujutro kako bi „u miru“ odradila sve obaveze. Osma
popravlja stan u Bauerovoj uništen od potresa, nalazi radnike i lovu niotkuda. Deveta sam ja. Radim
od doma i ništa ne stignem. Navečer se još uvijek teško vraćam u spavaću sobu koja je do potresa bila
moja sigurna zona. Deseta ste vi.

Ne govorim ovdje o velikim tragedijama i bolestima. Govorim o onome što je „normalno“ snašlo
svakoga od nas.
Najdraži su mi oni koji mi još nabijaju krivnju jer ne radim „ono što ste uvijek htjeli, a niste imali
vremena“, jer nisam smislila već tri biznis plana u recesiji i najbolju online platformu za komunikaciju,
ispekla kruh ili napravila proljetno spremanje.
Svima nam je tako.
Ne znamo kako se ponašati. Jer ovo nikada nismo doživjeli. Nismo navikli. Nismo spremni.
Ljudi se gube.
I to je u redu.
Prihvatite to.

Uglavnom mislimo na to kako ćemo kada se sve vrati u normalu. Nadamo se.
No, misleći stalno o tome kako će se sve opet vratiti u normalu blokiramo se u sadašnjem trenutku.
Otpor prema promjeni, koji i inače postoji, aktivira se još više. I potrebno nam je osvijestiti da imamo
pravo na brigu.
Mnogi negiraju. „Nije to ništa. Proći će. Prvog petog sve će to nestat.“
Prijateljica mi kaže: „Ja ne mogu više gledat svoje lice! Ja sam burn-out od svega!“
NAVIKLI smo isto razmišljati, isto reagirati, isto se ponašati. Koliko nam to pomaže u stresnoj
situaciji? Izbačeni smo iz kolosijeka.
Što ja to radim, a više mi ne pomaže? Kako balansirati u nekoj novoj normali?
Masu stvari koje smo radili prije više ne radimo. Ali nitko to ne primjećuje!
Izolirani smo od ljudi, fizički se distanciramo, preplašeni, tjeskobni, zabrinuti, ljuti. Na različitim smo
razinama nijekanja ili prihvaćanja. Na dnevnoj bazi bavimo se vlastitim emocionalnim stanjima i
tražimo ravnotežu s prekinutom i nervoznom i nepredvidivom i nesigurnom svakodnevicom.

Odgađamo, odugovlačimo, otkazujemo, negiramo, reagiramo.
Nije se promijenila jedna stvar. Promijenila se masa stvari.
No, nikada nam uvjeti neće biti perfektni.
Možemo li napraviti jedan korak unazad i mirno pogledati što se događa? Možemo li to napisati ili još
bolje, nacrtati? Pitanje je: „Što ja to sada ne radim?“ Reći nije dovoljno. Pisanje je lijek. Pisanje je
pokret od mozga do ruke. Na tom putu se već svašta dogodi.

Evo ja, moja lista: ne dižem se u pola sedam, ne šminkam se, ne jedem u određeno vrijeme kao prije,
ne vježbam tri puta tjedno s mojom grupom, ne izlazim, ne vidim obitelj i prijateljice, ne vozim, ne
idem na proljetni odmor, ne odlazim na posao, ne idem u dućan kad mi se hoće, ne kupim što hoću
nego što ima. A vaša lista?

Nakon toga pitanje: „A što ću ja dobiti iz ovoga?“
Vježbajući neki dan PRISUTNOST otkrila sam što je meni sadašnja, ova tu, trenutna svrha:
SIGURNOST. Koja je vaša?

Prisutnost se uči. To je svjesnost o tišini koja je jedini preduvjet za nove mogućnosti i djelovanje
odmah. To je stanje našeg živčanog sustava, svjesnosti o svijetu kakav jeste, mi kakvi jesmo, ne jučer,
ne sutra, već sada i ovdje. Djeluje zarazno. Ako sam ja prisutnija u trenutku, tada su i drugi oko mene!
Funkcionira dakle isto kao i zabrinutost. Svi oko mene ju osjete.
Za one koji rade od kuće to je dnevna disciplina. Strukturirano vrijeme. Manje vijesti i Whatsappa. I
sama sam se u početku u tome izgubila. Oprostite si. Odredite vrijeme i mjesto za rad. I za ne-rad.
Mjesto i vrijeme za vježbanje, za obroke, za komuniciranje i zajednicu, za refleksiju, korak unazad i
uzemljenje. Za „izlaske s prijateljima“.

Struktura života danas dobiva novu vrijednost. Može biti i korisna i dosadna. „Kako da budem sretna
u tim novim okolnostima?“

Jednostavno smo preplavljeni. Uznemireni, bačeni izvan poznatog. No, uspoređivanje s prošlošću i
maštanje o budućnosti dovodi nas samo dublje u vrtlog misli i odvajanja od sadašnjosti.
Naš je mozak sastavljen od „mozga koji misli“ i „mozga preživljavanja“. Zadatak je mozga
preživljavanja stalno pratiti opasnost i proizvoditi stanje stresa kada detektira opasnost kako bi bio
spreman na akciju. Drugi dio mozga, onaj kreativni mozak koji misli, traži načine razumijevanja stvari
oko sebe za koje nema već izrađene mape razmišljanja. U kriznim, stresnim vremenima, on bi stalno
čitao nove vijesti kako bi razumio krizu. No, to samo dolijeva ulje na vatru mozgu preživljavanja!
Kako ostati u sadašnjosti i biti prisutan? Sadašnji trenutak je sve što imamo. I jedno mjesto gdje se
događa promjena.
Kako to postići? Ima jedno smiješno jednostavna vježba, može se raditi na samo, još bolje za rad u
grupi, obitelji, može i na telefonu, online sa svakim s kim komunicirate. Zove se „pucni prstima svaki
put kada odlutaš“. Uzmite si vrijeme, recimo deset minuta (super kao igra u obitelji), dok nekoga
slušate pucnite prstima kada odlutate. Zapitajte se na kraju: što sam naučila?

Kako se promijeniti, kako stvoriti OTPORNOST? Kako regulirati vlastiti živčani sustav da ostane u zoni
tolerancije?
Imamo li trideset sekundi, minutu, pet minuta, za vježbu disanja? Ništa posebno, samo disanja,
svjesnosti prolaska zraka kroz nos, u grlo, u pluća, u rebra, u trbuh, u kukove, u bedra, u noge i
stopala – udah, i istim putem natrag izdah. U redu pred dućanom, u prekidu posla, prije nego što
nekoga nazovete, prije nego se uključite online u rad svoga tima, navečer u krevetu.
Coachevi su tu da podržavaju ljude, pomažu im. Potrebniji su sada više nego ikada.
Prije svega zato jer zaista slušaju. Jer mogu prepoznati što osobi treba baš u tom trenutku. Služe toj
osobi.
Više nego ikada potrebna nam je psihološka sigurnost – da bez posljedica možemo glasno reći kako se
osjećamo.

I EMPATIJA, velika empatija. Da znamo ući u cipele drugih i vidjeti kako se oni osjećaju. Nemala je
snaga empatije za vlastiti razvoj, sigurnost, stabilnost, fleksibilnost.
Kako bi bilo da u trenutku uznemirenosti ili ljutnje u nekom odnosu samo na djelić sekunde stanete i
pomislite: A kako je toj osobi? Moguće da ona nešto drugo osjeća, misli? Možda ima druge
informacije?

Kultivirati ZAHVALNOST, svaki dan, za sebe, ali i u zajednici.
Kako bi bilo svako jutro napisati tri stvari na kojima ste zahvalni danas, sada, u ovom trenutku? Djeca
su dobro, računi su plaćeni, vidim i čujem. A vi?

Dobro je održavati POVEZANOST s ljudima. Ljudi se više ne gledaju. Postaju paranoični. „Hoće li me
zaraziti?“ Taj paradoks između fizičke distance i potrebe za povezanošću osvještava nas da budemo
ljubazni, da se smiješimo i da poštujemo druge.
Vježba u liftu, u dućanu, bilo gdje: Ispravite se, udahnite nekoliko puta, pogledajte osobu u oči,
nasmiješite se. Ispod zaštitne maskice. Vidjet će se, ne sumnjajte.

Ovo su sasvim nove okolnosti. Vježbanje STRPLJENJA i stvaranje OTPORNOSTI nikada nisu bile
potrebnije.
Znamo li postavljati PRIORITETE? Ako je sve važno, ništa nije važno! Što mi u ovom trenutku najviše
znači? Za mene, za moju obitelj, za posao? Što je važno sada, a što dugoročno? Kako BALANSIRATI?
Svima su nam to zajednička pitanja.

Brinite o sebi. Ako se ne brinemo o sebi, nikome ne možemo pomoći.
Za početak ovog „novog normalnog“ SPAVAJTE dovoljno i redovito. HRANITE se da vam tijelo bude
zahvalno, a ne u opoziciji. Interaktivna je veza mozga i tijela. Ostanite u vezi sa svojom dubokom
SVRHOM. U bori se ili bježi stanju nije ju lako naći. Budite PRISUTNI u ovom trenutku, sada i ovdje,
kontrolirati možete samo stvari koje su u vašoj moći (moguća sljedeća kriza bilo čega to sigurno nije).

Briga i tjeskoba nalaze se u budućnosti. Stvorite novu NAVIKU, novu RUTINU koja će vam pomoći i na
koju ćete se moći osloniti. Jer ono u što vjerujemo, što činimo i ponavljamo, to postajemo.

 

 

TATJANA JAKOVLJEVIĆ, prof., certificirani coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. U coaching praksi primjenjuje znanstvena istraživanja u psihologiji i neuroznanosti, interdisciplinarne metode i transformacijska načela.