PUC Online: Coaching u doba promjena

PUC Online: Coaching u doba promjena

Hrvatska udruga za coaching (HUC) – krovna je hrvatska organizacija coacheva koja promiče visoke znanstvene, profesionalne i etičke standarde u coachingu.
Ovo okupljanje nudi coaching perspektivu na trenutnu situaciju uzrokovanu pandemijom.
Sadržaj je posvećen novonastaloj PROMJENI:
– kako ona utječe na coaching kao profesiju i obratno
– želimo pružiti podršku ljudima koji rade coaching, koriste coaching kao metodu u radu ili razmišljaju o tome da ga implementiraju u svoj rad s ljudima (HR, manageri, coachevi itd.).
Također, pobliže ćemo objasniti kako coaching kompetencije pomažu da se nosimo s promjenom bili coachevi ili drugi profesionalci u čijem radu je fokus na ljude.
Ove godine putem online okupljanja, 26. studenog 2020. pet radnih grupa HUC-a će tijekom tri sata pobliže predstaviti važnost coachinga ujedno predstavljajući vrijednosti koje HUC zastupa, važnost Etičkog kodeksa i standarda izvrsnosti kvalitete coachinga.
HUC okuplja najraznovrsnije stručnjake u području coachinga koji će podijeliti svoja znanja i uvide stečene u novonastalim okolnostima – jer želimo ostati povezani i pružiti podršku svima zainteresiranima za coaching.
Sudjelovanje je besplatno, uz obaveznu registraciju, a broj mjesta ograničen.
Registrirajte se putem: https://zoom.us/webinar/register/WN_3dbbrZGrQ5qK7si0CJZZkg
Očekujemo vas u velikom broju, jer zajedno smo jači!
ZDRAVO ZA GOTOVO

ZDRAVO ZA GOTOVO

Kako vrijeme prolazi, a naš život se manje-više ulovio u neku rutinu bez velikih promjena osim eventualno tu i tamo nekog putovanja, dođemo polako, nesvjesno, do toga da puno stvari u svojoj svakodnevici uzimamo zdravo za gotovo.

Partneri, djeca, roditelji, prijatelji… ali i ono što sada nismo u prilici baš iskoristiti.

Odlazak u dućan kad god se sjetimo, shopping, nove cipele, nova torba, novi gadget, sat, mobitel, TV, baš ono ogledalo koje bi savršeno išlo na onaj istočni zid sobe, pa čak i šetnju parkom, kupanje na bazenu, odlazak na skijanje ili more ili čitanje nove knjige posuđene iz knjižnice.

Mnogima od nas je ova situacija izazov i ulazak u područje u kojem se ne osjećamo ugodno. Ovo je prilika da naučimo puno o sebi samima, ali i svojim najbližima. Da uopće utvrdimo tko su to naši najbliži.

Kada ste zadnji put fokusirano, prisutno slušali svoje dijete? Što ga veseli? U čemu uživa? Zašto mu je baš to važno? Kada ste posljednji put pričali sa partnerom? Znate li kako se on/ona osjeća po pitanju situacije sa korona virusom? Oni koji su u Zagrebu, znate li kako se osjeća vezano uz potres? Koji su strahovi izašli na površinu? Kako se nosi sa stresom cijele situacije? Ima li neke nove snove i planove proizašle iz ovog cijelog kaosa oko nas?

Proljeće je godišnje doba kada se život ponovo rađa – veselimo se toplini i vedrini dužih dana obasjanih suncem nakon zimskih sivih i tmurnih dana. Kontinuirani životni ciklus obnavljanja koji je konstanta, sigurna pojava koja ne iznevjeruje – zdravo za gotovo. No, nepredvidljive meteorološke pojave čine tu razliku iz godine u godinu. Jeste li ih svjesni na godišnjoj razini? Ili samo kada se osvrnete desetljeće unazad

 

A što se tiče stvari s popisa na početku koje uzimamo zdravo za gotovo, jesu li vam baš toliko važne?

Uživajte u svakom trenutku, svakom pogledu, mirisu, dodiru – drage osobe kao i vjetra u kosi i svake promjene oko vas. Budite tu i sada za sebe i za svoje najbitnije.

Zastanite malo.

Pogledajte ljude oko sebe.

Stvarno ih vidite.

I posvetite im svoje vrijeme. Sada ga imate više nego inače. Mail vam neće pobjeći. Poziv ćete odgovoriti. Kao i poruke.

Ove trenutke s vama najdražim ljudima ćete teško ponovno dobiti.

Kako se obnavlja priroda zbog smanjenih aktivnosti, obnovite se i vi sami. I obnovite bliskost i povezanost.

Budite zajedno. Tako ste jači. Tako smo jači.

Vaša MCJ

Marina Cvirn Jurčec bavi se područjem upravljanja ljudskim potencijalima više od 10 godina te pomaže ljudima prepoznati i iskoristiti svoje talente. Iskreno vjeruje da strategija neće uspjeti ako nema kulture koja ju podržava, a samim time i pojedinaca koji u nju vjeruju. Neizmjerno uživa u edukacijskim aktivnostima, adrenalinskim sportovima, upoznavanju novih ljudi i kultura, a ovih dana bi najradije otišla na dobar tulum na kojem se može isplesati i družiti sa zabavnom ekipom.
Moj prijatelj Zoom

Moj prijatelj Zoom

Danima gledam u „kockice“ i glave na ekranu. Virtualni sastanci, virtualne edukacije, virtualno vježbanje. A moj nenaviknut mozak umori se. Dok jednom možda ne nauči i promijeni se. Uopće nema sumnje da nam softver pomaže u krizi. No, kako neprestana on-line komunikacija utječe na nas? Mnogi od nas postaju mentalno iscrpljeni. Ponašanje koje je pod normalnim uvjetima rezervirano za bliske odnose – dugi direktni pogledi, lice blizu jedno drugog – postalo je naš način komuniciranja s malo poznatima i nepoznatima. S jedne strane nedostaju mi neverbalni znakovi komunikacije. S druge strane, preopterećena sam neverbalnim. U mene gledaju dvije ili čak dvadeset glava, lampica, pulovera, naočala, biljaka, pasa i knjiga. Kako smanjiti umor od mog prijatelja Zooma?

Zahvalna sam što postoji i što mi je dostupna sva on-line povezanost kada nema one prave, bliske, čovjeku prirodne.

Prednosti je mnogo. Nekima omogućava dostupnost većih tržišta. Fleksibilniji smo u koncipiranju radnog vremena, odabiru odjeće od struka na dolje, opušteniji smo što se tiče vremena. Ne trebamo putovati do posla iako su nam klijenti daleko. Koncentrirani smo na on-line sastancima jer uži je fokus na temu, ne raspršuje se, učimo da govoriti može samo jedan sudionik. Sastanke možemo i snimati, pa kasnije dalje koristiti. Nebrojeni su webinari i edukacije na kojima zaista možemo širiti znanja i raditi na osobnom razvoju.

No, mnogi od nas postaju mentalno iscrpljeni od video konferencija, bilo da se radi o poslovnim sastancima, on-line edukacijama ili virtualnom druženju s obitelji i prijateljima.

Osjećam nedostatke puste on-line interakcije u odnosu na odnos u živo.

Danima gledam u „kockice“ i glave na ekranu. Virtualni sastanci, virtualne edukacije, virtualno vježbanje. A moj nenaviknut mozak umori se. Dok jednom možda ne nauči i promijeni se. 

S jedne strane nedostaju mi neverbalni znakovi komunikacije.  I mislim da je to razlog moga umora. Ne vidim nervozni pomak ruke sugovornika, crvenu žilicu koja zatitra u bjeloočnici dok govori, decentni pomak tijela, temperaturu, miris, disanje.

S druge strane, preopterećena sam neverbalnim.  U mene gledaju dvije ili čak dvadeset glava, lampica, pulovera, naočala, biljaka, pasa i knjiga. Pažnju nikako da usredotočim na sadržaj jer oči bježe.

Što se osjećam povezanijom s tim dragim ljudima u ovim okolnostima, to se osjećam nepovezanijom. Nakon dva on-line sastanka dnevno, bio on i poslovan ili privatan, umorna sam.

Što se zapravo događa?

Ponašanje koje je pod normalnim uvjetima rezervirano za bliske odnose – dugi direktni pogledi, lice blizu jedno drugog – postalo je naš način komuniciranja s malo poznatima i nepoznatima. Zoom je stvoren za rad on-line a njegovi alati nisu zamišljeni kako bi oponašali normalnu socijalnu interakciju. A postao nam je upravo to. Zamjena za normalnu socijalnu interakciju.

U svakom socijalnom kontekstu naša je kultura stvorila prihvatljivu razinu intimnosti koju možemo otkriti drugima. Sjetimo se samo zadržavanja osobnog prostora u liftu i kako prodiranje u taj osobni prostor narušava ravnotežu intimnosti.

No, ljudi su brzo prilagodljiva bića. U liftu smo se brzo prilagodili gledajući u kat na koji idemo ili spuštajući pogled dolje u cipele kako bismo ostvarili neverbalnu ravnotežu. To sa Zoomom nije moguće.

Na normalnom poslovnom sastanku od desetak ljudi svi pričaju, gledaju u bilješke, gledaju u mobitel. No, vrijeme u kojem dugo zadržavamo pogled na onom drugom gledajući se direktno u oči je neznatno.

Na Zoom sastanku tih istih desetak ljudi nalazi se u mreži prozora, a dok jedna osoba priča, jer svako prekidanje stvara nesnosnu i nerazumljivu buku, svaka osoba gleda u mene s ekrana za vrijeme čitavog sastanka. To nije nama prirodna situacija. Dobro, ima to i svojih prednosti, jer ljudi su prisiljeni pažljivo slušati. Ali je i iscrpljujuće.

Na normalnom sastanku kontroliramo svoj osobni prostor. Biramo gdje ćemo sjesti, mičemo stolce, tražimo mjesto u prostoriji gdje ćemo se osjećati ugodno. Na ekranu osobni prostor je zadan veličinom slike lica i koliko sam udaljena od ekrana. Lica su obično ili velika, ili ih ne vidimo dobro. Mozak je posebno usredotočen na lica. Ako su velika imamo osjećaj da su nam blizu. Preblizu?  Svaku, ali svaku minutu na Zoomu lica gledaju u nas na udaljenosti od nekoliko centimetara. Ako se udaljimo, ostali mogu misliti da ne sudjelujemo, da nismo uključeni.

Kako smanjiti umor od mog prijatelja Zooma?

1. Moguće je isključiti ostale sudionike s ekrana i strimati video samo osobe koja govori. Odmakom od ostalih smirujem vlastiti mozak. 

2. Moguće je isključiti kameru i priključiti se samo audio. Probala sam i djeluje iscjeljujuće. Kod velikih skupova nitko ne komentira što si „samo“ audio, a kod manjih mogu uvijek zatražiti dopuštenje. Samo slušanje znalo je donijeti važne uvide poput:  A što je ostalo ako sam isključila video? Odgovor dolazi sam. 

3. Upotrebom web cama umjesto ugrađene kamere na laptopu moguće je sebe približiti drugima, a druga lica, udaljavanjem laptopa, udaljiti od sebe. Investicija nije velika, a donosi koristi za svakoga tko se duže namjerava družiti s mojim prijateljem Zoomom.

4. A što bi bilo da ponekad umjesto prijatelja Zooma upotrijebim stari dobri telefon? U nekim situacijama, pogotovo u komunikaciji jedan na jedan, dao je jako dobre rezultate. Osjetila sam da su ljudi opušteniji, pričaju s lakoćom, iskreniji?    

5. Uzmem si malo vremena prije nego što stisnem „start“ da se smirim i uzemljim pažnju. Nekoliko puta udahnem i izdahnem kroz cijelo tijelo, osjetim ga na stolici, priznam sve ono što mi je prisutno u umu u tom trenutku.  Osvijestim prisutnost u tom trenutku.

6. Uzmem si vremena da pozdravim svakoga na ekranu svojom punom pažnjom, da svakoj „kockici“ od lica ponudim svoju pažnju. Pogledam svako od lica i dopustim im da stvore utisak na mene i uzmem ono dobro iz njega. Dam si priliku da osjetim kako je to biti u prisutnosti drugoga.

7. Oduprem se nagonu multitaskinga – da za vrijeme Zooma odgovaram na druge mailove, provjeravam stalno mobitel. I to ne zato što se moram jako fokusirati na ono što se trenutno događa nego zato što ne mogu ulagati dodatni napor kako bi se pobrinula za nešto drugo. Moram se riješiti barem dijela tog „naprezanja“  i pustiti da moja pažnja lakše počiva na onome što i tko je ispred mene. Dobro je ponekad za vrijeme on-line sastanka namjerno popustiti, pogledati kroz prozor iznad ekrana, udahnuti i vratiti pogled, bez analiziranja i kontroliranja, na lica ispred mene.

8. Ako je veći broj on-line sastanaka u danu, neophodno je napraviti smislene pauze. Da se dan ne pretvori u jedan dugačak red ljudi koji ulaze i izlaze s mojeg ekrana, napravim nešto off-line. Zahvalan mi je mozak, leđa i oči.

9. Povremeno se podsjetim da je ovo neko novo mjesto između prisutnosti i odsutnosti koje moramo naučiti kako bismo se prilagodili i nastavili dalje u neizvjesnu budućnost. Bolje je od odsutnosti – ne smijem zamisliti što bi bila pandemija bez Zooma, Hangoutsa, FaceTimea, Skypea i ostalih, a nije baš rezonantno kao prisutnost. Znamo li djeluju li zrcalni neuroni isto on-line kao što znamo da djeluju u stvarnom međuljudskom kontaktu?

10. Bez velikih očekivanja, s puno strpljenja, prilagodbe i novih uvida, dajem šansu on-line komunikaciji zbog jasnih koristi koje nam donosi.

Kao i kod velikog komada bogate torte nakon ručka, pazim da u tom okruženju nabijenom masom podražaja bogato ne bude jednostavno previše.

TATJANA JAKOVLJEVIĆ, prof., certificirani coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. U coaching praksi primjenjuje znanstvena istraživanja u psihologiji i neuroznanosti, interdisciplinarne metode i transformacijska načela.

Burn-out od kuće

Burn-out od kuće

A tko je spreman?

Jedna prijateljica je frizerka. Ona ne radi. Druga je fizioterapeut. Niti ona ne radi. Treća je
ekonomistica. Ona je ostala bez posla. Četvrtoj je u potresu uništen stan i morala se „odseliti“ u
rođakovu vikendicu u Lici. Peta je zaposlena, s dva školarca na online nastavi i Whatsappu koji ne
prestaje skakati cijeli dan. Šesta je isto zaposlena. Radi od doma četrnaest sati dnevno, i vikendom.
Sedma je novinarka i ustaje po novom u pet sati ujutro kako bi „u miru“ odradila sve obaveze. Osma
popravlja stan u Bauerovoj uništen od potresa, nalazi radnike i lovu niotkuda. Deveta sam ja. Radim
od doma i ništa ne stignem. Navečer se još uvijek teško vraćam u spavaću sobu koja je do potresa bila
moja sigurna zona. Deseta ste vi.

Ne govorim ovdje o velikim tragedijama i bolestima. Govorim o onome što je „normalno“ snašlo
svakoga od nas.
Najdraži su mi oni koji mi još nabijaju krivnju jer ne radim „ono što ste uvijek htjeli, a niste imali
vremena“, jer nisam smislila već tri biznis plana u recesiji i najbolju online platformu za komunikaciju,
ispekla kruh ili napravila proljetno spremanje.
Svima nam je tako.
Ne znamo kako se ponašati. Jer ovo nikada nismo doživjeli. Nismo navikli. Nismo spremni.
Ljudi se gube.
I to je u redu.
Prihvatite to.

Uglavnom mislimo na to kako ćemo kada se sve vrati u normalu. Nadamo se.
No, misleći stalno o tome kako će se sve opet vratiti u normalu blokiramo se u sadašnjem trenutku.
Otpor prema promjeni, koji i inače postoji, aktivira se još više. I potrebno nam je osvijestiti da imamo
pravo na brigu.
Mnogi negiraju. „Nije to ništa. Proći će. Prvog petog sve će to nestat.“
Prijateljica mi kaže: „Ja ne mogu više gledat svoje lice! Ja sam burn-out od svega!“
NAVIKLI smo isto razmišljati, isto reagirati, isto se ponašati. Koliko nam to pomaže u stresnoj
situaciji? Izbačeni smo iz kolosijeka.
Što ja to radim, a više mi ne pomaže? Kako balansirati u nekoj novoj normali?
Masu stvari koje smo radili prije više ne radimo. Ali nitko to ne primjećuje!
Izolirani smo od ljudi, fizički se distanciramo, preplašeni, tjeskobni, zabrinuti, ljuti. Na različitim smo
razinama nijekanja ili prihvaćanja. Na dnevnoj bazi bavimo se vlastitim emocionalnim stanjima i
tražimo ravnotežu s prekinutom i nervoznom i nepredvidivom i nesigurnom svakodnevicom.

Odgađamo, odugovlačimo, otkazujemo, negiramo, reagiramo.
Nije se promijenila jedna stvar. Promijenila se masa stvari.
No, nikada nam uvjeti neće biti perfektni.
Možemo li napraviti jedan korak unazad i mirno pogledati što se događa? Možemo li to napisati ili još
bolje, nacrtati? Pitanje je: „Što ja to sada ne radim?“ Reći nije dovoljno. Pisanje je lijek. Pisanje je
pokret od mozga do ruke. Na tom putu se već svašta dogodi.

Evo ja, moja lista: ne dižem se u pola sedam, ne šminkam se, ne jedem u određeno vrijeme kao prije,
ne vježbam tri puta tjedno s mojom grupom, ne izlazim, ne vidim obitelj i prijateljice, ne vozim, ne
idem na proljetni odmor, ne odlazim na posao, ne idem u dućan kad mi se hoće, ne kupim što hoću
nego što ima. A vaša lista?

Nakon toga pitanje: „A što ću ja dobiti iz ovoga?“
Vježbajući neki dan PRISUTNOST otkrila sam što je meni sadašnja, ova tu, trenutna svrha:
SIGURNOST. Koja je vaša?

Prisutnost se uči. To je svjesnost o tišini koja je jedini preduvjet za nove mogućnosti i djelovanje
odmah. To je stanje našeg živčanog sustava, svjesnosti o svijetu kakav jeste, mi kakvi jesmo, ne jučer,
ne sutra, već sada i ovdje. Djeluje zarazno. Ako sam ja prisutnija u trenutku, tada su i drugi oko mene!
Funkcionira dakle isto kao i zabrinutost. Svi oko mene ju osjete.
Za one koji rade od kuće to je dnevna disciplina. Strukturirano vrijeme. Manje vijesti i Whatsappa. I
sama sam se u početku u tome izgubila. Oprostite si. Odredite vrijeme i mjesto za rad. I za ne-rad.
Mjesto i vrijeme za vježbanje, za obroke, za komuniciranje i zajednicu, za refleksiju, korak unazad i
uzemljenje. Za „izlaske s prijateljima“.

Struktura života danas dobiva novu vrijednost. Može biti i korisna i dosadna. „Kako da budem sretna
u tim novim okolnostima?“

Jednostavno smo preplavljeni. Uznemireni, bačeni izvan poznatog. No, uspoređivanje s prošlošću i
maštanje o budućnosti dovodi nas samo dublje u vrtlog misli i odvajanja od sadašnjosti.
Naš je mozak sastavljen od „mozga koji misli“ i „mozga preživljavanja“. Zadatak je mozga
preživljavanja stalno pratiti opasnost i proizvoditi stanje stresa kada detektira opasnost kako bi bio
spreman na akciju. Drugi dio mozga, onaj kreativni mozak koji misli, traži načine razumijevanja stvari
oko sebe za koje nema već izrađene mape razmišljanja. U kriznim, stresnim vremenima, on bi stalno
čitao nove vijesti kako bi razumio krizu. No, to samo dolijeva ulje na vatru mozgu preživljavanja!
Kako ostati u sadašnjosti i biti prisutan? Sadašnji trenutak je sve što imamo. I jedno mjesto gdje se
događa promjena.
Kako to postići? Ima jedno smiješno jednostavna vježba, može se raditi na samo, još bolje za rad u
grupi, obitelji, može i na telefonu, online sa svakim s kim komunicirate. Zove se „pucni prstima svaki
put kada odlutaš“. Uzmite si vrijeme, recimo deset minuta (super kao igra u obitelji), dok nekoga
slušate pucnite prstima kada odlutate. Zapitajte se na kraju: što sam naučila?

Kako se promijeniti, kako stvoriti OTPORNOST? Kako regulirati vlastiti živčani sustav da ostane u zoni
tolerancije?
Imamo li trideset sekundi, minutu, pet minuta, za vježbu disanja? Ništa posebno, samo disanja,
svjesnosti prolaska zraka kroz nos, u grlo, u pluća, u rebra, u trbuh, u kukove, u bedra, u noge i
stopala – udah, i istim putem natrag izdah. U redu pred dućanom, u prekidu posla, prije nego što
nekoga nazovete, prije nego se uključite online u rad svoga tima, navečer u krevetu.
Coachevi su tu da podržavaju ljude, pomažu im. Potrebniji su sada više nego ikada.
Prije svega zato jer zaista slušaju. Jer mogu prepoznati što osobi treba baš u tom trenutku. Služe toj
osobi.
Više nego ikada potrebna nam je psihološka sigurnost – da bez posljedica možemo glasno reći kako se
osjećamo.

I EMPATIJA, velika empatija. Da znamo ući u cipele drugih i vidjeti kako se oni osjećaju. Nemala je
snaga empatije za vlastiti razvoj, sigurnost, stabilnost, fleksibilnost.
Kako bi bilo da u trenutku uznemirenosti ili ljutnje u nekom odnosu samo na djelić sekunde stanete i
pomislite: A kako je toj osobi? Moguće da ona nešto drugo osjeća, misli? Možda ima druge
informacije?

Kultivirati ZAHVALNOST, svaki dan, za sebe, ali i u zajednici.
Kako bi bilo svako jutro napisati tri stvari na kojima ste zahvalni danas, sada, u ovom trenutku? Djeca
su dobro, računi su plaćeni, vidim i čujem. A vi?

Dobro je održavati POVEZANOST s ljudima. Ljudi se više ne gledaju. Postaju paranoični. „Hoće li me
zaraziti?“ Taj paradoks između fizičke distance i potrebe za povezanošću osvještava nas da budemo
ljubazni, da se smiješimo i da poštujemo druge.
Vježba u liftu, u dućanu, bilo gdje: Ispravite se, udahnite nekoliko puta, pogledajte osobu u oči,
nasmiješite se. Ispod zaštitne maskice. Vidjet će se, ne sumnjajte.

Ovo su sasvim nove okolnosti. Vježbanje STRPLJENJA i stvaranje OTPORNOSTI nikada nisu bile
potrebnije.
Znamo li postavljati PRIORITETE? Ako je sve važno, ništa nije važno! Što mi u ovom trenutku najviše
znači? Za mene, za moju obitelj, za posao? Što je važno sada, a što dugoročno? Kako BALANSIRATI?
Svima su nam to zajednička pitanja.

Brinite o sebi. Ako se ne brinemo o sebi, nikome ne možemo pomoći.
Za početak ovog „novog normalnog“ SPAVAJTE dovoljno i redovito. HRANITE se da vam tijelo bude
zahvalno, a ne u opoziciji. Interaktivna je veza mozga i tijela. Ostanite u vezi sa svojom dubokom
SVRHOM. U bori se ili bježi stanju nije ju lako naći. Budite PRISUTNI u ovom trenutku, sada i ovdje,
kontrolirati možete samo stvari koje su u vašoj moći (moguća sljedeća kriza bilo čega to sigurno nije).

Briga i tjeskoba nalaze se u budućnosti. Stvorite novu NAVIKU, novu RUTINU koja će vam pomoći i na
koju ćete se moći osloniti. Jer ono u što vjerujemo, što činimo i ponavljamo, to postajemo.

 

 

TATJANA JAKOVLJEVIĆ, prof., certificirani coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. U coaching praksi primjenjuje znanstvena istraživanja u psihologiji i neuroznanosti, interdisciplinarne metode i transformacijska načela.
HUC & ReAct

HUC & ReAct

HUC pridruženi partner na EU projektu ReAct važnom za razvoj coaching kompetencija

Nismo mogli zamisliti bolji smjer dodatnog razvoja naše udruge od pridruživanja društveno važnim EU projektima te je u skladu s time HUC postao pridruženo partner ReAct projekta.
Cilj projekta je razvoj trenerskih i coaching kompetencija edukatora koji rade s odraslima, pogotovo- low skilled osobama koje se nalaze na tržištu rada.

ReAct projekt okuplja 6 zemalja (Nizozemsku, Grčku, Bugarsku, Latviju, Rumunjsku i Hrvatsku) vođenu od strane organizatora projekta iz Nizozemske, Olde Vechte Foundation. Svaka zemlja uz svog partnera projekta (Elevate kao predstavnik HR) predstavlja i pridružene članove, a upravo tu je HUC dobio priliku uključiti se i predstaviti svoj rad kroz niz aktivnosti.

HUC će otvoriti vrata svojim članovima da usavrše svoja znanja i vještine tijekom projekta kroz 3 treninga koja će se održati u Nizozemskoj, Study Visit događaje u zemljama partnera projekta, ali i organizaciji jednog takvog posjeta u Hrvatskoj. Svi treninzi i putni troškovi su pokriveni u sklopu projekta. Prvi trening pod nazivom „Coaching Training“ će se održati od 25. veljače do 3. ožujka 2019. u Nizozemskoj (Ommen).

Za više informacija možete nam se direktno obratite na dina@revitalum.hr ili ivana.persn@kapsula-komunikacije.hr

Hall of fame HUCa: Milka Đurić

Hall of fame HUCa: Milka Đurić

HUCov Hall of fame ide dalje: naša draga Milka Đurić, koja redovno sudjeluje u organizaciji konferencija i Tjedna coachinga, a da ne spominjemo koliko je redovna na radionicama! Milka Đurić je team leader u MLMu, motivacijski govornik sa specijalizacijom u leadershipu i naravno – coach.