Mentalno zdravlje

Mentalno zdravlje

Koliko je država odgovorna u prevenciji i zaštiti našeg mentalnog zdravlja a koliko mi sami kao roditelji? 

 

Socijalni aspekt u upravljanju pandemije Covid-19 

U samo nekoliko mjeseci pandemija korona virusom duboko je promijenila naše živote, uzrokujući strahovite ljudske patnje i izazivajući najosnovnije temelje društvene dobrobiti. Osim direktnog impakta na naše zdravlje, posao tj radna mjesta i prihode, ova pošast s pravom povećava i zabrinutost ljudi, utječući na njihove društvene odnose, osjećaj osobne (ne)sigurnosti i povjerenja u druge ljude i institucije. 


I dok se s jedne strane države i vlade trebaju boriti te djelovati brzo,odlučno i učinkovito kako bi se suzbilo dalje širenje virusa, u tom su se kaosu mnoge države pogubile i zaboravile na procjenu utjecaja bolesti virusne infekcije i protumjera na sve ostale aspekte života ljudi, a poglavito na one najranjivije grupe, poglavito djecu i mladež. Također držim da bi se države poglavito u EU trebale pozabaviti širom perspektivom blagostanja na jedan cjelovit i integriran način, za razliku od sektorskog pristupa. Inače, bojim se da nam prijeti rizik još većeg produbljivanja nejednakosti, stvaranja nekih novih podjela i potkopavanja otpornosti društava.

Koliko društvo i države uopće izdvajaju u prevenciji mentalnih bolesti?
Pročitala sam u izvješću o stanju mentalnog zdravlja u EU (2019.g.) da svake svakcate godine, problemi vezani uz mentalno zdravlje građana na području EU, pogađa više od svake šeste osobe. Nadalje, osim utjecaja na zdravlje i dobrobit pacijenata, Europska komisija procjenjuje da ukupni troškovi mentalnog zdravlja za EU iznose 600 milijardi eura, što predstavlja ogromna izdvajanja koja čine više od 4% BDP-a.

Iako ove brojke otkrivaju ogroman javno zdravstveni izazov u pogledu prevalencije, te socijalnih i ekonomskih troškova, s druge strane i moram reći nažalost, izdaci za mentalno zdravlje predstavljaju samo mizernih 1% ukupnih državnih izdataka za zdravstvo u Europi. Čini se da doista postoji nesrazmjer  između troškova kada je u pitanju mentalno zdravlje i uopće koliku pozornost i izdvajanja poklanjamo njegovom rješavanju. Stjecajem okolnosti ili bolje rečeno s pojavom pandemije uzrokovanom virusnom infekcijom Covid-19, našlo se i mentalno zdravlje u središtu pozornosti, pa se pitam hoće li ta pandemija možda biti okidač ili wake-up call koji će nas pokrenuti na neke konkretnije radnje i djelovanje? 

Imam doista puno pitanja za vlade i njihove relevantne resore na tu temu kao što su:

 

  • Što nas još treba pogoditi da bi se mentalnom zdravlju dalo jednak prioritet kao tjelesnom zdravlju?
  • Spriječava li nas u tome i dalje nedovoljan nedostatak svijesti i stigme kada su u pitanje mentalne bolesti na dalji napredak u promicanju mentalnog zdravlja? 
  • Mentalni poremećaji pokrivaju doista širok spektar problema i to najbolje znaju stručnjaci koji se bave ovom tematikom. Je li jedna strategija koja uopće pokriva mentalne poremećaje dovoljna ili su nam potrebni različiti pristupi, ovisno o težini?
  • Prepoznavanje problema na vrijeme može itekako spriječiti mnoge dalje komplikacije kod razvoja mentalnih bolesti od kojih su neke i nepopravljive ako se ne uoče i ne počnu s liječenjem na vrijeme? Kako poboljšati stope ranog otkrivanja bolesti? Koje kriterije treba postaviti kako bi se osiguralo da slijedi učinkovita intervencija?
  • Koja su to danas dostupna rješenja za poboljšanje upravljanja izazovom i njege pacijenata s mentalnim poremećajima?
  • Trebaju li se i ako da (a ja osobnom držim da treba), dati konkretne uloge i privatnom sektoru u rješavanju problema mentalnog zdravlja? …itd…

Izazovi za ranjive skupine ljudi – Mladi
Meni su nekako mladi u fokusu vjerojatno jer sam i ja roditelj tinejdžera. O socijalnim posljedicama pandemije o kojim sam se dotakla gore na socijalno ranjive grupe govori se, dok se po meni jako malo govori o utjecaju na mladež koja su preko noći počela živjeti u potpuno drugim (nenormalnim na duže vrijeme)  uvjetima života. Nastava online, prekidi raznih sportski aktivnosti i grupa po školama, druženja, odlazaka u kino, itd.

Sve se to itekako odrazilo na psihički život mladih koje se manifestira u njihovom ponašanju. Psihijatri govore kako se bilježi porast buntovnog i porast agresivnog ponašanja pušenja, konzumacije alkohola, droga, i općenito psihotičnog ponašanja, a ima i slučajeva suicida, možda ne toliko u Hrvatskoj ali u svijetu i EU ima. I ne samo to, nažalost mladi unutar četiri zida doma, svjedoče i izazovima unutar obitelji. Roditelji su svakim danom sve frustriraniji, neki ostaju bez posla, ili se međusobno ne slažu i svađaju a sve to dovodi do nervoze, i tragova na psihi mladih koji ako se ne uklone mogu biti okidač raznih psihičkih oboljenja. Psihijatri kažu da su u najranjivijoj grupi tinejdžeri između 14-18 godina, jer su već stekli neke svoje navike  pa promjene u načinu života mogu negativno utjecati na njih. 

 

Upravo zato, dakle poradi mentalna zdravlja naše djece,  pobornica sam da škole i fakulteti ostanu  otvoreni kako bi djeca i mladi redovito pohađala nastavu, tj. imali neku svoju rutinu. Kako bi se družili, i pametno zabavljali te konzumirali vrijeme kao jedan od naših najdragocjenijih resursa na jedan odgovoran način – i prema sebi I prema drugima a odgovornost se uči od roditelja doma. Ne zaboravimo da smo svi mi a poglavito djeca i mladi društvena bića jednako tako s društvenom odgovornošću a tome ih se uči kada su djeca i  tinejdžeri a ne s trideset I više godina, jer poslije može biti kasno. 

 

Posljedice – ne samo one društvene, ekonomske i financijske, nego prije svega zdravstvene i mentalne bit će neizbježne iako može proći i do 3-5 godina da bi se one možda manifestirale na nečije mentalno zdravlje danas djece ili tinejdžera sutra mladih ljudi.  Ne znamo kakve točno ali će ih sigurno biti.

 

Bez sustavne brige za mentalno zdravlje mladih  

Kada je u pitanje emocionalna pismenost hrvatskih građana tj njihov razvoj i mentalno zdravlje, neki psihijatri kažu da se Hrvatsku slobodno može svrstati u zemlje tzv. Trećeg svijeta jer još uvijek ne postoji jedan sveobuhvatni nacionalni program ili strategija u prevenciji borbe protiv suicida od najranije dobi. Općenito, svijest je na jakom niskoj razini a poticanjem konstantnog širenja straha i panike 24/7 u doba pandemije, klinička slika mladeži u doba pandemije samo se može pogoršati. 

 

Roditelji doduše izražavaju zabrinutost za svoju djecu, koja u zadnje vrijeme i sve češće pokazuju agresiju prema sebi i drugima.  A koliko je meni poznato, a i neki su mi roditelji ispričali da jedina stvar što oni kao roditelji mogu napraviti jeste da zovu policiju ili hitnu koja eventualno smjesti osobu u neku bolnicu tj psihijatriju. Tamo dobije neku početnu dijagnozu, provede neko vrijeme, i poslije je otpuste. I što dalje ? Ništa jer nema sustavne brige o tim pacijentima nego evo ti terapija lijekovima bez dodatne psihoterapije i to je to. Gotovo da i nema nikakve kontrole nakon izlaska iz bolnice u smislu kontrole uzimanja lijekova a poglavito sada u doba pandemije. Međutim, ono što je bizarno, i što su mi ispričali roditelji neke djece -jer su se ozbiljno posvetili mentalnom zdravlju svoje djece i paralelno s farmako terapijom vodili djecu i na neku vrstu psihoterapije, i naravno sve to plaćali o svom trošku i do 500,00 kn po satu, jeste to da vjerovatno jedan dio tih mladih pacijenata uopće i nije bilo ozbiljno psihotično. Oni su se vjerovatno stjecajem okolnosti i izazova našli zapetljani u začaranom krugu suicidalnih namjera. Roditelji nisu znali što bi s njima, pa su postupili prema uobičajenom ”protokolu” a mladi pacijenti našli su se i proveli i po nekoliko mjeseci na psihijatriji uz ”tešku” terapiju, što se možda moglo i izbjeći. U svakom slučaju to je posebna tema o kojoj bi svakako više i puno mogla govoriti struka psihijatrije i kliničkih psihologa. 

 

Odaberite život – znanje, cjeloživotno učenje i rad na sebi 

Što je tu je – izazovi su i dalje pred nama poglavito kada je u pitanju tema mentalnog zdravlja svih nas. Zapamtite da se djeca se ne odgajaju samo verbalnom komunikacijom nego prije svega neverbalnom i postupcima roditelja i ljudi s kojima su djeca okružena i odrastaju, i to kako će reagirati poslije tj kako reagiraju tijekom ove pandemije. Težina posljedica najviše ovisi naravno od nas roditelja. 


Djeca se ne odgajaju samo verbalnom komunikacijom nego prije svega neverbalnom i postupcima roditelja i ljudi s kojima su djeca okružena i odrastaju, i to kako će reagirati poslije tj kako reagiraju tijekom ove pandemije. Težina posljedica najviše ovisi naravno od nas roditelja. 

 

Zato dragi moji roditelji, počnite promjene od sebe. Učite ili zatražite pomoć ako ne znate jer sve ono što danas činite, kako se ponašate i kakve odluke donosite, reflektirat će se na vašu djecu koja vas modeliraju. Izaberite znanje, rad na sebi, cjeloživotno učenje kao zalog vašeg i sveopćeg zdravlja vaše djece. 

 

Mirella Rasic, Holistički terapeut i Coach za zdravlje i ljudske potencijale, FocusIN Centar Zagreb 

 

Izazovi u radu od kuće i kako da si olakšate život i budete učinkoviti?

Izazovi u radu od kuće i kako da si olakšate život i budete učinkoviti?

Pros.vs Cons
Budući da se pandemija ne stišava, od idućeg tjedna I djelatnici u državnim I javnim upravama prelaze na rad od kuće na određeno vrijeme. To određeno  vrijeme moglo bi se itekako odužiti pa se bolje psihički i fizički pripremiti na sve. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, tj. koliko uposlenika radi od kuće, ali  znam da u većini zemalja EU, ovo je postala već uobičajena praksa. Tako npr bivše kolege i kolegice koji rade za EU institucije u Bruxellesu već mjesecima rade od kuće i za to uz redovitu plaću koja se nije snižavala, primaju poseban dodatak, mislim occa od 300 EUR na mjesec a i više (oni koji su podstanari) za rad od kuće. Tim dodatkom plaćaju troškove interneta, struje, itd. Nekima od njih rad od kuće je ”cool”, drugi ga pak ne mogu smisliti. Kažu da ih ubija i da nikakvim novcem ne mogu kupiti onaj osjećaj od prije kada se išlo na posao, družilo na zajedničkim kavama, ručkovima, itd. Sada je jedno veliko ništa. Mnogi su se psihički slomili pa ima sada poslodavac pokriva i troškove za odlazak psihoterapeutima.

Kao što se nekim zaposlenicima rad od kuće sviđa ili ne sviđa, treba se staviti i u cipele poslodavca, poglavito privatnih firmi i poduzeća. Nije ni njima jednostavno donositi odluke na dnevnoj bazi u doba pandemije, bolovanja, itd. Doduše mnogo ovisi i o vrsti posla, jer proizvodnja trikotaže, lijekova i sl. ne može se organizirati od kuće. S druge strane, istina je da ima nekih poslova koji se mogu obavljati uglavnom ili potpuno od kuće. Kada je u pitanju Hrvatska postoji niz praktičnih ali prvenstveno zakonodavno-tehničkih pitanja koje treba riješiti npr. da se može ostati kod kuće, ali zadržati identičan status, prava i plaću, kako evidentirati radno vrijeme, zaštitu na radu, što je s bolovanjima, godišnji, kako provoditi inspekcija rada po kućama? 

Izazovi
Mnogobrojni su izazovi s kojima se suočavamo za rad od kuće, kao što su : dijeljenje životnog prostora koji je odjednom postao i radni prostor s članovima obitelji; kako se motivirati; osjećaj izolacije u nedostatku fizičkih kontakta; prekomjeran rad jer jednostavno ne znate što bi sa sobom i kako se nositi s neugodnim emocijama koje neki ”maskiraju”  prekomjernim radom; komunikacija s obitelji; kako uskladiti posao s kućnim i obiteljskim obvezama, itd.

Kako god. Ne znam koliko ljudi točno radi od kuće u Lijepoj našoj. S obzirom da to postaje isto ono jedno od ”novog normalnog” kao posljedica ove pandemije, znam dosta ljudi koji rade od kuće, uključujući i mene povremeno, želim s vam podijeliti par savjeta kako da si organizirate rad od kuće i zadržite onaj optimalan balans u životu između posla i života. Drugim riječima, kako da si pojednostavite život ali ga i učinite što produktivnijim i učinkovitijim, kako na na poslu tako i općenito u životu za vrijeme ove pandemije. Ne zaboravite da vi niste vaš posao, titula, društveni status, i sl. Vi ste puno više od toga. 

Prema mojem mišljenju rad od kuće ima više štete nego koristi, ali tako je kako je. Zato budite pametni u upravljanju s vašim vremenom i organizacijom života. Ljudi previše sjede pa nije ni čudo da se osjećaju ukočenu ili imaju veće bolove u vratnoj kralježnici. Da ne govorim ako još jedu onako s nogu – dok šalju poruke ili nešto pišu trpaju u sebe smeće od brze hrane i zalijevaju gaziranim pićima. Što mislite kako će vam uzvratiti vaš organizam i tijelo? Možda vas bude služilo neko vrijeme ako ste mlađi ali će dugoročno imati itekakve posljedice na vaše zdravlje i psihu. 

Mnogi su mi se žalili da im je jako teško uskladiti kućanske obveze s koncentracijom rada od kuće i produktivnošću, pa evo par savjeta:

Postavite si dnevne ciljeve tj. raspored aktivnosti
Bez postojanog dnevnog rasporeda, tanka je linija između radnog i osobnog vremena pa se čovjek brzo izgubi u danu, što može biti dosta stresno. Najbolje da ustalite svoj uobičajeni dnevni ritam i budete  dosljedni u tom rasporedu.To znači – ustajte uvijek u isto vrijeme, doručkujte, vježbajte ili izađite 15′ u brzu šetnju prije nego se zavalite u vašu radnu stolicu. Svaki dan se obucite kao da idete na posao. Ako poslodavac nije odredio precizno radno vrijeme za rad od kuće, sami ga odredite, Kad vam prestane radni dan, sve isključite. To znači, prestanite  provjeravati poruke, e-poštu i usredotočite se samo i isključivo na svoj obiteljski život. Ako ste samac, obavezno izađite van. 

Prošećite se s nekim. i, na kraju dana, držite se rutine odlaska na spavanje uvijek u isto vrijeme. Pokušajte svakako prije ponoći jer se hormon melatonin kojega izlučuje epifiza, tj. žlijezda u mozgu, luči isključivo i samo  za vrijeme noći i tame. Vaš mozak mora dobiti informaciju da je završio dan i započela noć kako bi se stvarao melatonin. Melatonin snižava nivo ”zloglasnog” hormona stresa –  kortizola u krvi, koji regulira vrijednosti ostalih hormona u tijelu, tako da ih podiže ili spušta , ovisno o njegovoj razini u krvi. Da bismo zaspali, razina kortizola mora biti niska. Razina tog hormona kod zdravih ljudi drastično pada iza 20.00h, omogućujući tako melatoninu da započne spavanje. Prevedeno, to znači da bi iza osam navečer trebalo prekinuti svaku aktivnost, tj. dozvoliti da se kortizol umiri i da melatonin počne svoje antioksidativno djelovanje. Melatonin se izlučuje ekskluzivno između 23 sata i 2 sat u noći,  i na taj način snižava razinu kortizola u krvi, te omogućuje regeneraciju tijela.Dok nas kortizol nas održava budnim, melatonin i hormon rasta ga blokiraju. Balans između ta 3 hormona omogućava zdravo spavanje.

Odredite si  vaš radni prostor
Neka vaš radni prostor -znači radni stol s računalom i drugim potrepštinama, bude uvijek uredan. Uljepšajte ga. Stavite neki suvenir, obiteljsku sliku, neki cvijetak. S druge strane, maknite od sebe sve distrakcije (telefone, društvene mreže, TV, radio) dok radite, neka fokus bude samo i isključivo na radnom zadatku.

Odredite si male i velike pauze za odmor
Mnogi ljudi misle da ako rade od kuće, da moraju biti 24/7 na raspolaganju.  Zapamtite dobro da  samo biti “prisutan” nikome ne koristi ako strada vaše mentalno zdravlje. Nikome nećete biti od koristi.  Zato je jako bitno u upravljanju stresa i stresnih situacija da si odvojite vrijeme za pauze – one male od 5-10′, i jednu veću od 45′ za ručak, odmoriti se ili se prošetati.

Ustalite neku radnu i životnu rutinu u kojoj ćete napraviti zdrav balans između posla, objeda,  tjelovježbe (to može biti i najjednostavnija šetnja 2- 3 puta na dan po 15′), obitelji, rada na sebi (npr čitanja knjige ili edukacija), ostalih obveza kao i društvenog života (kako god ga vi organizirali.  Zapamtite da je ključ pronaći balans u svemu ovome. Vremena je dovoljno jer u 24 sata stignemo sve to odraditi i još se i odmoriti tj kvalitetno odspavati min. 7 sati na dan.  

Postavite jasne granice između vašeg obiteljskog i poslovnog života
Zaposlenici koji se znaju u potpunosti  ”odlogirati” ili otkačiti od posla kada im završi virtualan radni dan, puno su zadovoljniji svojim životom i sretniji. Bolje spavaju i mentalno su i emocionalno prisutniji za sebe i svoju obitelj.
Postavljanje granica s drugim članovima obitelji ključno je za mentalno blagostanje dok radite kod kuće. Možete biti fleksibilniji kad radite od kuće, pa uživajte. Iskoristite to maksimalno. Međutim, isto tako, rad u kući može biti jako izazovan  ako postoje druge ”smetnje” – poput djece kod kuće, koja mogu pomisliti da ste na odmoru i žele vas za sebe. Porazgovarajte o svojim potrebama, posebno s obitelji po tom pitanju. 

Kako prema obitelji, postaviti psihološke granice jednako je neophodno i bitno i prema vašem poslodavcu. To znači kada je radni dan gotovo, onda je gotov. Sve isključujete i nastavljate svoj privatni život. Nema iznimaka. 

Slušajte ”pametnu” glazbu
Moj je savjet da obavezno ugasite radio dok radite, poglavito neke popularne radio postaje na kojima se stalno nešto priča, komentira, objavljuju negativne vijesti, itd. To su sve distrakcije koje vam sigurno neće pomoći da se koncentrirate i imate jasan fokus i jasnoću u radu. Naučite vaš um i mozak na ”pametnu” i inspirativnu glazbu koja će vam popraviti raspoloženje ali ‘ povećati učinkovitost. Imate ih besplatno na YouTube kanalima koliko hoćete (npr  Piano Music for Studying, Concentrating and Focusing Playlist). 


Ne zaboravite na druženje s i u prirodi
Svi znamo da nam boravak u prirodi može biti veliki saveznik u borbi protiv stresa, ali ne samo to. Priroda nam može pomoći i poboljšati naše kognitivne funkcije. Ljudi previše vremena provode u zatvorenim prostorima, manjka im dovoda kisika u mozgu što automatski negativno utječe i na naše kognitivne sposobnosti, jasnoću misli, fokus i koncentraciju. 

 

Povežite se i ne zaboravite na druženja
Ako iz nekog razloga ne možete izaći i uživo organizirati druženje poštivajući epidemiološke mjere, postoji hrpa raznih aplikacija da se družite iako ste i miljama možda udaljeni od svojih prijatelja, rodbine, poznanika.  Vidjeti prijateljsko lice u doba korone znači mnogo za sve nas. Na isti način možete organizirati virtualan odlazak na kavu ili ručak s prijateljicom. Dogovorite vrijeme, pripremite kavu ili neki desert, spojite se na neku od spomenutih aplikacija te se pretvarajte kao da ste u omiljenom kafiću. Mislim da ne moram naglašavati koliko su naši socijalni kontakti, i druženja važni tj koliko doprinose našem fizičkom i mentalnom zdravlju.  


Budite dobri prema sebi i budite zahvalni što imate posao
Pandemija je činjenica i stvari neće jednostavno samo tako nestati jer se to vama ne sviđa. Prihvatite situaciju i razmislite kako je možete okrenuti u vašu korist. Nema smisla pružati otpor na događaje i situacije na koje ne možemo utjecati, ali zato razmislite i krenite u akciju na sve ono na što možete utjecati svojim mislima, riječima i djelima. Najbitnije je da se sprijateljite sami sa sobom. Da budete ljubazni prema sebi i realni u pogledu onoga što možete postići s obzirom na okolnosti te da se opustite kad završite svoj posao. Budite zahvalni što radite i imate posao u ovakvoj situaciji. Kakav god da je, i bez obzira radite li od kuće ili idete svaki dan na posao.

Podrška i savjet
Ako osjećate tjeskobu, ne znate izaći na kraj s emocijama, borite se s osjećajem usamljenosti, izolacije, potražite stručnu pomoć. Ne čekajte da tjeskoba preraste u depresiju. 

 

Mirella Rasic, Holistički Coach – zdravlje, psiha i ljudski potencijali

 

Otvorenost – preduvjet za razvoj novog sretnijeg društva

Otvorenost – preduvjet za razvoj novog sretnijeg društva

Svi mi živimo svoje unutarnje vrijednosti samo je pitanje jesmo li toga svjesni. U pravilu, kad ih osvijestimo, one nam mogu biti jasan putokaz u životu i olakšati nam mnoge situacije. Međutim, ukoliko nismo svjesni svojih vrijednosti često su baš one uzrok da se osjećamo prazni i nesretni. Kad živimo život u skladu sa svojim unutarnjim životnim vrijednostima postajemo ispunjeni, radosni i znamo s jasnoćom kako živjeti život jer sve što radimo usklađujemo upravo s tim vrijednostima.

Za tako nešto potrebno je biti povezan sa sobom, s izvorom u nama. Kad smo povezani sa sobom, znamo koje su naše unutarnje vrijednosti, tada znamo čemu težimo i jasno nam je kako ih živjeti.

Upravo, živjeti vlastite vrijednosti zahtjeva dubok rad na sebi i puno truda. Ovdje može pomoći coaching koji će donijeti boljitak za pojedinca i društvo i pomoći u traženju vlastitih vrijednosti. I, onda, tražiti načine kako živjeti usklađeno prema svojim unutarnjim životnim vrijednostima.

Organizacije koje potiču razvoj životnih vrijednosti

Sve je više i organizacija koje ističu svoje vrijednosti i rade po njima. To posebno olakšava zaposlenicima koji dijele te iste vrijednosti jer tada i njihov posao i kontekst u kojem rade dobiva smisao. Znamo onaj osjećaj kad je, organizaciji u kojoj radimo, važan razvoj zaposlenika i njihovih vještina. Tada takva organizacija, između ostalog, svoje zaposlenike šalje na edukacije, razvoj vještina i stjecanje novih znanja. I ukoliko je zaposlenik netko tko voli stjecati nova znanja, raditi na svom osobnom i profesionalnom razvoju, tada će organizacija i osoba biti u skladu s vrijednostima koje dijele i zaposlenik će doprinositi jer zauzvrat dobiva prostor za rast i razvoj.

Važna životna vrijednost, koju ističe i Hrvatska udruga za coaching u svom djelovanju, je OTVORENOST jer prihvaća različitosti na svim poljima djelovanja, potiče agilnost i poduzma brza i efikasna djelovanja i u ovim zahtjevnim vremenima, prati trendove u okruženju i u svijetu te kroz svoje članove promiče svijest o otvaranju za nove načine rada, događaja i nove ljude koji dolaze s novim kompetencijama i vještinam.

 

Otvorenost – preduvjet za svaki rast i razvoj

Otvorenost je vrijednost koja je preduvjet za svaki razvoj. Otvorenost je jedna od onih vrijednosti kojaje nužna, kad osjećamo da smo zasićeni trenutnim stanjem i da nam je potrebno u život pustiti nešto novo. Ovdje je važno biti otvoren za sve što nam dolazi kad se odlučimo krenuti na put osobnog i profesionalnog razvoja. Otvorenost našeg uma je nužna za sve ono što može novo doći i možda nas u početku, izbaciti iz trenutnog životnog toka,ali uz prihvaćanje svega novog može biti i promjena koju toliko priželjkujemo. Potrebno je ostati otvoren za sve ono što nam dolazi u život i što nije jednostavno prihvatiti, ali kad se okrenemo unazad, čini naš život vrijednim življenja.

Kad smo na putu osobnog razvoja često se pitamo imamo li kontrolu nad svojim mislima. I ovdje je potrebno biti otvoren kad razgovaramo sami sa sobom jer više od 60 000 misli prolazi nam glavom dnevno. Kad to osvijestimo i spoznamo da je većina tih misli negativna, otvaramo se za ideju da svjesnim razgovorom sa sobom i pozitivno obojanim mislima doprinosimo kvalitetnijem životu.

Sada vas pozivam da se otvorite za sve ono što je moguće da vaš život pokrene u kvalitetnijem smjeru, da se otvorite za promjene koje su postale dio svakidašnjice, da se otvorite za još više prihvaćanja jer samo promjenom svog unutrašnjeg svijeta, pokrećemo pozitivne promjene u vanjskom svijetu.

I, ako se vratimo na početak, svatko tko živi svoje unutarnje vrijednosti, pokreće druge da učine isto u skladu sa svojim vrijednostima. I to tada postaje jedini ispravan put koji vodi do pozitivne promjene pojedinca, a kroz protok vremena, donosi pozitivne promjene i društva.

 

Marketing konzultantica, zaljubljenica u turizam i osobni rast. Direktorica Turističke zajednice Grada Požege i direktorica marketinga glazbenog festivala Aurea Fest Požega. Specijalnost joj je upravljanje kvalitetom, kreiranje i brendiranje turističkih proizvoda te storytelling.
Iluzija Samodostatnosti

Iluzija Samodostatnosti

Ovih dana smo u Hrvatskoj udruzi za coaching imali radionicu na kojoj smo definirali naše vrijednosti. Radeći po grupama tako smo iznjedrili 5 vrijednosti, a prva oko koje smo se svi složili neovisno jedni o drugima bila je – doprinos. Kad smo tu vrijednost išli raščlaniti, evo što je izašlo: zajedništvo, dijeljenje, podrška, sharing, davanje, pripadnost, briga za ostale, volontiranje i sl.

Kako sam izabrala biti „čuvarica“ te vrijednosti za našu Udrugu, ovaj blog je samo jedan od načina… Već duže vrijeme razmišljam o tome kako od svega u društvu najviše primjećujem nedostatak upravo ove vrijednosti, na čije je mjesto opako ležerno, arogantno i bahato zasjela – samodostatnost.

2020. i grijeh institucija

U ovoj 2020. prošli smo vjerojatno najveća iskušenja koje jedna zajednica može proživjeti. I pandemija i potres u Zagrebu velik su, možda najveći ispit solidarnosti za sve nas koji se tek sad pokazuje. Da sam pristalica teorije zavjere, ne bi mi stoga bilo neobično zamisliti kako se zapravo radi o najvećem sociološkom eksperimentu na svijetu. Na kušnju je stavio naš osjećaj solidarnosti prema našim najstarijim članovima i prema zdravstveno rizičnima. Prislio nas da se zatvorimo u svoje domove, žrtvujemo osjećaj sigurnosti, radna mjesta, zaustavimo ekonomiju, odustanemo od prava na slobodu, stavimo sve naše druge vrijednosti u drugi plan. I učinili smo to, manje ili više nevoljko. Potres nas je dodatno uzdrmao na svim razinama, ne samo zemaljskoj.
A na ruševinama ranjenog grada, pitam se jesmo li zaista položili taj test solidarnosti? Kako je moguće da su najveće žrtve potresa ostali bez pomoći grada, i dodatno stradavaju kao posljedica trule gradske vlasti, obezljuđenog gradonačelnika, samodopadne vlasti koja u političkim prepucavanjima ostavlja građane prepuštene kišama, studentskim domovima, samovolji nebuloznih procedura, nedonešenim odlukama? Što bi Zagreb bez pomoći volontera, alpinista, aktivista, Bad Blue Boysa itd.?

foto: Index.hr

Empatija

Kako je moguće da je toliko malo empatije, čak zluradosti prema ljudima koji imaju stanove u centru grada?
A što da je epicentar bio negdje u blizini tvoje kuće, pitam jednu Samodostatnu koja misli da u centru grada žive redom bogataši i kreteni koji su rušili nosive zidove pa sad eto neka im je. Nije točno. U tim starim zgradama žive i stari ljudi koji ne mogu dobiti dom, i ljudi koji su naslijedili stanove, i umjetnici i bakica s Alzheimerom i mladi par s djecom koji je digao kredit za dvorišni jednosobni stan koji košta manje nego onaj na Trešnjevci. I koji noću spava kod prijatelja u strahu za život, dok dosadna svibanjska kiša uništava ono malo od zidova koje se nadaju obnoviti. Kad se donese gradska uredba o obnovi.

Ako ti nije žao ljudi, nije li ti žao grada, pitam ovu što likuje? Njegove povijesne jezgre, njegove duše, njegove srednjovjekovne ljepote narušene prirodnom nepogodom, luđačkom politikom, lihvarima svih vrsta koji su ga ranjavali i prije potresa?

Ne, Samodostatnima nije ništa važno osim njih samih i njihove sudbine.

Lažni sjaj korporativnog doprinosa

Evo kako neke korporacije žive svoju društvenu odgovornost. Kroz odnos prema kupcima, zaposlenicima, ali i dobavljačima. I dok njihove reklame pršte od samohvale i poziva na kupnju njihovih proizvoda, malo je onih koji će se javiti svojim dobavljačima koje je kriza pogodila i ponuditi im pomoć, prijevremeno plaćanje, razgovor o tome kako im mogu pomoći. Zašto bi to učinile? Pa zato jer u lancu tvrtka-kupac-dobavljač ne mogu jedni bez drugih. Ujutro dobavljač, popodne kupac. Zar nije apsurdno da će istovremeno mrtvo hladni reći svojim malim dobavljačima da im njihove usluge neko vrijeme neće trebati dok će u odjelima izdvojiti milijune za tzv. „društveno odgovorno poslovanje“ da ispune formu i objave PR članke o tome kako su donirali 50 tona krumpira nekom staračkom domu. Dok će tom istom dobavljaču krumpira sniziti cijenu otkupa ispod svake granice isplativosti.
Samodostatnost? Ne zadugo, jer nije održivo.

Poduzetništvo

Poduzetnici pune proračun. Okeeej. Ali to im (nam) ne daje pravo da se arogantno i s visoka proglašavamo boljima, važnijima, potrebnijima. Da proglašavamo rat javnoj upravi u kojoj rade:
– ona naša teta u vrtiću koja nam je brisala guzu
– onaj naš profa na faksu koji nas je preporučio na prvo radno mjesto
– ona teta na šalteru koja mi je pomogla ispuniti prvi formular za prijavu poreza
– ono Ministarstvo koje me je prvo angažiralo za trening
– ona čistačica u Poliklinici Suvag koja je čistila zgradu 12 godina s osmijehom
– onaj znanstvenik na Ruđeru koji osmišljava i stvara neki novi, moderan svijet
– ona učiteljica mog djeteta koja jučer u nedjelju s cijelim razredom radi online pripreme za maturu

Svi oni vrijedni ljudi koje sam u svojih 12 godina rada srela radeći u javnom sektoru i naučila sve što znam o poslu kojim se sada kao poduzetnica bavim. Nikada, ali nikada mi nije palo na pamet pomisliti da sam kao profesor manje vrijedna od poduzetnika koji puni proračun. Stvarali smo drugu vrstu vrijednosti za društvo kao što sada kao poduzetnica stvaram novu vrijednost.
Da, javni sektor treba mijenjati, politika je tamo uhljebila puno nevrijednih i nesposobnih, podobnih i mi poduzetnici se između ostaloga trebamo boriti za to da stvorimo zdravo, bolje društvo. No to želi i onaj zdravi dio javnog sektora.
Ali nismo Samodostatni. Jer bez poštovanja jedni za druge ne možemo.

Samodostatni mali čovjek

Znate one ljude koji ništa ne daju, samo uzimaju? Gledaju kako da namire sebe, a do ostalih im nije stalo? Koriste druge ljude za svoje interese dok im trebaju, a zauzvrat se ne sjete ni reći hvala, podržati nečiji uspjeh, doći na promociju kolegi s posla koja je napisao svoju prvu knjigu, pohvaliti gostovanje prijateljice koja je gostovala u prestižnoj emisiji, dobila nagradu za životno djelo?

Oni koji nikad nemaju vremena za kavu kad ga zoveš, koji nikad ponudili pomoć prijatelju kojem curi krov a na računu imaju tisuće eura, ali za #nedajbože?
One koji te zovu samo da se pohvale nekim svojim uspjehom i jedino im je važno da se u njihovim malim sebičnim životima ništa ne promijeni, da mogu neometano živjeti svoj standard bez imalo empatije prema sudbini drugih koji su ovu krizu prošli puno gore, koji su nekog izgubili? One koji samo uzimaju, a ništa ne daju?

E, to je prostor za razvoj. Naučiti prihvatiti i oprostiti baš njima. Takerima. Samodostatnima. Jer će ionako samo uzimajući na kraju ostati – sami.

Vrijeme je da u ruke ponovo uzmem tu knjigu „Daj i Uzmi“. Utješno je da unatoč tome što bi čovjek pomislio da Takeri više profitiraju u životu, praksa pokazuje suprotno. 😊

Zato, nemoj biti samo Samodostatan, budi Giver. Nazovi nekog danas i pitaj kako možeš pomoći. Reci hvala. Sheraj nečiji status. Poveži nekog s nekim, bez da ti imaš koristi od toga.

I uživaj. Ako ne vjeruješ meni, vjeruj karmi. 😊

 

Mirela Španjol Marković je CEO, konzultantica i certificirani coach u Ciceron komunikacijama. Diplomirala je njemački jezik i književnost i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te specijalizirala retoriku na Neuphilologische Fakultät u Tübingenu. Autorica je prvog hrvatskog priručnika za javno nastupanje Moć uvjeravanja. Poslovnom edukacijom bavi se više od 15 godina.

 

Originalan članak objavljen na ciceron.hr

Empatija

Empatija

Volite li sebe?

Empatija prema drugome je sposobnost da uđemo u njegove cipele. Da osjetimo što ta druga osoba osjeća, ali i da spoznamo što ta druga osoba misli, kako funkcionira, što ima za reći. Empatija nije samo lijepa osobina. Ona je ključna u svakom odnosu i interakciji s ljudima, u obitelji, s prijateljima, na poslu, u vođenju timova i organizacija. Ona je osobina velikih ljudi, uspješnih vođa i lidera.

Osvijestiti da je svatko od nas mješavina čiste esencije, svoje iskonske Mudrosti, ali i Sabotera – čvrstih uvjerenja, vjerovanja i naučenih ponašanja, koji nas od nje odbacuju, prvi je korak prema prihvaćanju svakoga oko nas. Ali i samoga sebe.

Jer empatija je i suosjećanje i ljubav prema samom sebi.

Često se ne razumijem, ne osjećam, ne odobravam svoje riječi i postupke, ljutim se na sebe zbog svojih grešaka i propusta, činim se manje vrijednom, ili sam pak arogantna, cinična, narcisoidna. Grizem se zbog krivih odluka, moj Perfekcionist to ne dopušta.

Ili pak bježim u Žrtvu pa se žalim ili sam stalno razočarana ljudima i događajima. Čak i znam točno što će se dogoditi. Često se osjećam krivom ili se sramim.

Ili sam stalno kao uvijek Preoprezni previše zabrinuta što će biti dalje i gotovo da vjerujem da ću ako briznem moći izbjeći negativne situacije.

Ili moj Saboter koji želi svima ugoditi i svima se svidjeti – Udovoljavač, misli da udovoljavajući drugima zaslužuje poštovanje i prihvaćanje, ljubav.

Ili sam Controlfreak koji misli da kontrolirajući druge može kontrolirati i odnose i situacije. Bez mene bi ionako sve propalo.

Ili sam pak Hiper-racionalni koji vjeruje da sve, pa i međuljudske odnose, može riješiti razumom, malo osjećajima. Nema tu mjesta za osjećaje, pa posao je u pitanju! Pravo je pravo, a krivo je krivo!

Ili izbjegavam konflikte?  Stavljam stvari pod tepih i mislim da će tako nestati. Izbjegavam neugodne situacije, a volim svoju udobnost i rutinu.

Ili vjerujem da sam vrijedna samo onoliko koliko postignem. Moram biti najbolja. Vrijedim sve dok sam uspješna i dok drugi misle dobro o meni.

Stalno sam nemirna. Ne zaustavljam se. Nemam vremena. Stati znači prestati, odustati. Ispod površine krije se nervoza, strah i bijeg od sadašnjosti.

Poznato?

U vrtlogu života i obaveza često smo nestrpljivi, frustrirani, nervozni, osuđujući. Preplavljeni negativnim emocijama u drugima vidimo samo negativne osobine, na njih reagiramo i njima  hranimo svoja stečena uvjerenja, svoje Sabotere.

A kako bi bilo da u toj drugoj osobi vidimo njegovu čistu, iskonsku esenciju, ne njegove negativne Sabotere koji izazivaju i pojačavaju naše?

Od svih moći našeg pozitivnog mozga empatiju je najteže razviti. Naš negativni mozak stalno je usredotočen na ono što ne valja, što fali, što je negativno ili loše. Tako nam uzima naše vrijeme i snagu, uskraćuje nam kreativnost i fokusiranost, lišava nas osjećaja zadovoljstva i ljepote življenja.

Možete li na trenutak zatvoriti oči? Udahnuti tri puta, trbuhom. Možete li zamisliti osobu s kojom ćete se sresti danas, sutra, koja bi mogla dobiti nešto od te vaše empatije?  Možda ste bili nestrpljivi prema toj osobi, ili vas je iritirala, frustrirala, ili ste je na drugi način osuđivali.

Sada zamislite kako je ta osoba mogla izgledati kao petogodišnje dijete. Zamislite njezino lice, velike, širom otvorene dječje oči, kosu, izraz lica, neobuzdan smijeh, geste, njezinu naivnost i nevinost. Zamislite što je ta osoba bila kao dijete, zamislite lijepu esenciju njezinoga stvarnog JA skrivenu ispod Sabotera koji vam smetaju. Ono je još uvijek ovdje, iako nešto skriveno. To što je u njoj skriveno važnije je od njezinih manje poželjnih Sabotera koji vam se ne sviđaju. Ako pogledate duboko, osjetit ćete njezinu osjetljivost i ranjivost. Vidite potrebu za suosjećanjem koju ta osoba treba i zaslužuje.

To možete raditi i kada ste na telefonu s tom osobom. Samo upotrijebite svoju maštu. Umjesto da već smišljate što ćete joj odgovoriti. Može biti i zabavno! A može se raditi i otvorenih očiju sljedeći put kada susretnete tu osobu. Zaista pogledajte oči te osobe, prebrojite trepavice, vidite usta, lice, kosu, pokrete, dobro slušajte što govori, kako diše, što radi s tijelom i rukama.

A volite li sebe?

Suosjećanje prema sebi ne rješava naše probleme. Učiti živjeti u miru sa svojim manama i teškim životnim uvjetima – u ovo doba krize nakon pandemije to može biti gubitak prihoda, promjena u odnosima, na poslu, vlastita zabrinutost o nepovoljnim prognozama – ne znači popravljati vanjske uvjete. No, vježbanje empatije prema samom sebi može utrti put hrabrosti, otpornosti u budućnosti, kreativnim rješenjima, uvođenju blagosti i oprosta prema samom sebi, pogotovo u okolnostima koje su nam bolne.

Možete li uzeti neku svoju sliku iz ranog djetinjstva? Možete li ju stvarno pogledati? Pogledajte to biće. Možete li osjetiti nešto drugo nego čistu ljubav prema tom djetetu? Kada mu pogledate duboko u oči, kosu, usta, lice? Pogledajte mu ruke i položaj tijela. Ne njegove mane i naučena ponašanja koje je trebalo da opstane u životu, već njegovu ljubavi vrijednu, iskonsku Mudrost, njegovu esenciju, njegovo istinsko JA skriveno ispod njegovih Sabotera. Poklonite mu empatiju koju treba i zaslužuje.

Voljeti sebe bezuvjetno nije lako. Češće sami sebi uvjetujemo ljubav. “Bit ću dobro samo da ovo prođe”. “Samo da ovo.. samo da ono” napravim, postignem, doživim uvjetna je ljubav. Biti sa sobom u trenucima kada bi sami sebe najradije napustili izvire iz empatije. Suosjećanje sa samim sobom teško je upravo kad nam je najviše potrebno. A može se vježbati. I naučiti.

Iz dana u dana zapamtite tko ste zaista i kako zaslužujete bezuvjetnu ljubav i suosjećanje za to prekrasno nesavršeno biće koje ste vi. Vjerojatno je da će vaši Saboteri i veliki Sudac u vama nastojati spriječiti da razvijete snagu empatije i govoriti vam da ne zaslužujete tu ljubav, da će vas ulijeniti ili učiniti samozadovoljnima ili samodopadnima. To su laži vaših Sabotera. Samo nastavite vježbati. 

 

TATJANA JAKOVLJEVIĆ, prof., certificirani coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. U coaching praksi primjenjuje znanstvena istraživanja u psihologiji i neuroznanosti, interdisciplinarne metode i transformacijska načela.
Coaching – proces koji će podržati tvoju promjenu

Coaching – proces koji će podržati tvoju promjenu

Prije ili kasnije svatko u životu dosegne točku u kojoj osjeća neopisivu potrebu za promjenom. Ponekad to dolazi iz neispunjenih poslovnih aspiracija, ponekad su to osobne priče, no jedno je isto – potreba za promjenom. U situacijama kada se osjećamo kao da smo na raskrižju i teško nam je odabrati u kojem smjeru krenuti, najbolje je stati i promisliti. Ali i tu vreba opasnost da se vratimo na utabane staze kojima smo se doveli do situacije nezadovoljstva. Upravo zato coaching postaje sve prihvaćeniji način planiranja budućnosti i osvještavanja vlastitih potencijala.

Coaching u svojoj osnovi predstavlja facilitirani proces prolaska kroz promjenu u kojem  coachee (klijent u coachingu) osvještava vlastita ograničavajuća ponašanja, uvjerenja i misli, uči ih prihvaćati, koristiti i oblikovati kako bi ih u budućnosti mogao/la koristiti za ostvarivanje svojih ciljeva. Kroz coaching proces, coachee osvještava svoju sadašnjost, postavlja ciljeve za budućnost i planira poduzimanje aktivnosti kako bi tamo i stigao/la.

Sve češće coaching se koristi kao metoda rada u organizacijama koje razvijaju ljudski potencijal i prepoznaju ljude kao najvrjedniji kapital. Vođenje ljudi kao jedna od zahtjevnijih organizacijskih uloga nameće modernom menadžmentu potrebu da razvija i sebe i članove svojih timova. Coaching kao metoda u tim ulogama dolazi kao spas jer u svojim temeljima se naslanja na aktivno slušanje, podršku i prepoznavanje potencijala svake osobe što jamči uspjeh i rast svakom timu, a time i organizaciji.

Iako postoje različita objašnjenja o tome što to coaching jest, ipak ne postoji jasna definicija za koju bismo mogli reći da je opće prihvaćena i da je time osiguran standard struke. U Hrvatskoj, ali i ostatku Europe, ova pomagačka djelatnost brzo se razvila, postala sve raširenija i poželjnija u postizanju ciljeva, no standardi još uvijek nisu postavljeni. Čak do te mjere da ne postoji adekvatan prijevod riječi coachingcoach ili coachee, pa su te strane riječi udomaćene i koriste se bez prijevoda.

Hrvatska udruga za coaching kao krovna udruga za coaching u Hrvatskoj vodi se definicijom da je „coaching skup specifičnih metoda, usmjerenih na razvoj pojedinaca i timova. Točnije, coaching je privremeni profesionalni odnos u kojemu se klijentu/tici pomaže u postizanju izvrsnih rezultata u njegovoj ili njezinoj karijeri, organizaciji i životu. U procesu coachinga klijenti/tice produbljuju vlastito učenje, kreiraju vlastite rezultate, te unaprjeđuju kvalitetu svoga života.“

Primjena coachinga proteže se na različita područja života, no temeljna podjela coachinga odnosi se na poslovni i osobni coaching. Oba ta pojma pod sobom nose daljnje podjele ovisno o niši za koju se coach specijalizirao. Tako postoje coachevi koji su se opredijelili isključivo za leadership, executive ili karijerni coaching, dok coachevi koji rade osobni coaching fokus stavljaju na određeno životno područje kao što su odnosi, zdravlje ili pokrivaju sva područja. Također nije rijetko da se coachevi ne opredijele te su njihovi klijenti i organizacije koje odabiru coaching kao metodu rada na razvoju pojedinaca i timova, ali i pojedinci koji dolaze s temama iz privatnog života.

Kroz 12 godina postojanja, Hrvatska udruga za coaching okuplja coacheve bez obzira na odabrano područje rada u coachingu te osigurava sigurno okruženje u kojem mogu dijeliti znanje i pružati podršku jedni drugima. Raznolikost u pristupu i različita područja djelovanja bogatstvo su koje članovi donose u udrugu.

Međutim, kako područje coachinga kao profesije nije regulirano, još uvijek u javnosti postoji veliko nerazumijevanje oko toga što je coaching i čemu služi. Upravo zbog toga što nije regulirano tko je coach i što točno radi, postoji gotovo “poplava” onih koji koriste taj naziv, često i ne opravdano. Zbog toga Hrvatska udruga za coaching aktivno djeluje kako bi javnost upoznala s coachingom, te okuplja coacheve oko zajedničkih profesionalnih i etičkih standarda na kojima bi trebala počivati praksa svakog coacha.

No, vratimo li se potrebi za promjenom, coaching je zasigurno proces koji će vašu promjenu podržati, bez obzira radi li se o privatnoj ili poslovnoj tematici. Posebno su trenutne okolnosti takve da je potreba za promjenom neminovna. Iako nam neke okolnosti idu na ruku i brzo smo se i lako prilagodili, ipak su donijele i mnoštvo nesigurnosti s kojima se trebamo nositi. A upravo tu vreba opasnost…

Hrvatska udruga za coaching,
Predsjedništvo udruge
Dina Balić, Ivana Peršin, Ivana Štulić, Dragutin Oreški

Članak je objavljen na portalu Inkubator sreće