Coaching – proces koji će podržati tvoju promjenu

Coaching – proces koji će podržati tvoju promjenu

Prije ili kasnije svatko u životu dosegne točku u kojoj osjeća neopisivu potrebu za promjenom. Ponekad to dolazi iz neispunjenih poslovnih aspiracija, ponekad su to osobne priče, no jedno je isto – potreba za promjenom. U situacijama kada se osjećamo kao da smo na raskrižju i teško nam je odabrati u kojem smjeru krenuti, najbolje je stati i promisliti. Ali i tu vreba opasnost da se vratimo na utabane staze kojima smo se doveli do situacije nezadovoljstva. Upravo zato coaching postaje sve prihvaćeniji način planiranja budućnosti i osvještavanja vlastitih potencijala.

Coaching u svojoj osnovi predstavlja facilitirani proces prolaska kroz promjenu u kojem  coachee (klijent u coachingu) osvještava vlastita ograničavajuća ponašanja, uvjerenja i misli, uči ih prihvaćati, koristiti i oblikovati kako bi ih u budućnosti mogao/la koristiti za ostvarivanje svojih ciljeva. Kroz coaching proces, coachee osvještava svoju sadašnjost, postavlja ciljeve za budućnost i planira poduzimanje aktivnosti kako bi tamo i stigao/la.

Sve češće coaching se koristi kao metoda rada u organizacijama koje razvijaju ljudski potencijal i prepoznaju ljude kao najvrjedniji kapital. Vođenje ljudi kao jedna od zahtjevnijih organizacijskih uloga nameće modernom menadžmentu potrebu da razvija i sebe i članove svojih timova. Coaching kao metoda u tim ulogama dolazi kao spas jer u svojim temeljima se naslanja na aktivno slušanje, podršku i prepoznavanje potencijala svake osobe što jamči uspjeh i rast svakom timu, a time i organizaciji.

Iako postoje različita objašnjenja o tome što to coaching jest, ipak ne postoji jasna definicija za koju bismo mogli reći da je opće prihvaćena i da je time osiguran standard struke. U Hrvatskoj, ali i ostatku Europe, ova pomagačka djelatnost brzo se razvila, postala sve raširenija i poželjnija u postizanju ciljeva, no standardi još uvijek nisu postavljeni. Čak do te mjere da ne postoji adekvatan prijevod riječi coachingcoach ili coachee, pa su te strane riječi udomaćene i koriste se bez prijevoda.

Hrvatska udruga za coaching kao krovna udruga za coaching u Hrvatskoj vodi se definicijom da je „coaching skup specifičnih metoda, usmjerenih na razvoj pojedinaca i timova. Točnije, coaching je privremeni profesionalni odnos u kojemu se klijentu/tici pomaže u postizanju izvrsnih rezultata u njegovoj ili njezinoj karijeri, organizaciji i životu. U procesu coachinga klijenti/tice produbljuju vlastito učenje, kreiraju vlastite rezultate, te unaprjeđuju kvalitetu svoga života.“

Primjena coachinga proteže se na različita područja života, no temeljna podjela coachinga odnosi se na poslovni i osobni coaching. Oba ta pojma pod sobom nose daljnje podjele ovisno o niši za koju se coach specijalizirao. Tako postoje coachevi koji su se opredijelili isključivo za leadership, executive ili karijerni coaching, dok coachevi koji rade osobni coaching fokus stavljaju na određeno životno područje kao što su odnosi, zdravlje ili pokrivaju sva područja. Također nije rijetko da se coachevi ne opredijele te su njihovi klijenti i organizacije koje odabiru coaching kao metodu rada na razvoju pojedinaca i timova, ali i pojedinci koji dolaze s temama iz privatnog života.

Kroz 12 godina postojanja, Hrvatska udruga za coaching okuplja coacheve bez obzira na odabrano područje rada u coachingu te osigurava sigurno okruženje u kojem mogu dijeliti znanje i pružati podršku jedni drugima. Raznolikost u pristupu i različita područja djelovanja bogatstvo su koje članovi donose u udrugu.

Međutim, kako područje coachinga kao profesije nije regulirano, još uvijek u javnosti postoji veliko nerazumijevanje oko toga što je coaching i čemu služi. Upravo zbog toga što nije regulirano tko je coach i što točno radi, postoji gotovo “poplava” onih koji koriste taj naziv, često i ne opravdano. Zbog toga Hrvatska udruga za coaching aktivno djeluje kako bi javnost upoznala s coachingom, te okuplja coacheve oko zajedničkih profesionalnih i etičkih standarda na kojima bi trebala počivati praksa svakog coacha.

No, vratimo li se potrebi za promjenom, coaching je zasigurno proces koji će vašu promjenu podržati, bez obzira radi li se o privatnoj ili poslovnoj tematici. Posebno su trenutne okolnosti takve da je potreba za promjenom neminovna. Iako nam neke okolnosti idu na ruku i brzo smo se i lako prilagodili, ipak su donijele i mnoštvo nesigurnosti s kojima se trebamo nositi. A upravo tu vreba opasnost…

Hrvatska udruga za coaching,
Predsjedništvo udruge
Dina Balić, Ivana Peršin, Ivana Štulić, Dragutin Oreški

Članak je objavljen na portalu Inkubator sreće

ZDRAVO ZA GOTOVO

ZDRAVO ZA GOTOVO

Kako vrijeme prolazi, a naš život se manje-više ulovio u neku rutinu bez velikih promjena osim eventualno tu i tamo nekog putovanja, dođemo polako, nesvjesno, do toga da puno stvari u svojoj svakodnevici uzimamo zdravo za gotovo.

Partneri, djeca, roditelji, prijatelji… ali i ono što sada nismo u prilici baš iskoristiti.

Odlazak u dućan kad god se sjetimo, shopping, nove cipele, nova torba, novi gadget, sat, mobitel, TV, baš ono ogledalo koje bi savršeno išlo na onaj istočni zid sobe, pa čak i šetnju parkom, kupanje na bazenu, odlazak na skijanje ili more ili čitanje nove knjige posuđene iz knjižnice.

Mnogima od nas je ova situacija izazov i ulazak u područje u kojem se ne osjećamo ugodno. Ovo je prilika da naučimo puno o sebi samima, ali i svojim najbližima. Da uopće utvrdimo tko su to naši najbliži.

Kada ste zadnji put fokusirano, prisutno slušali svoje dijete? Što ga veseli? U čemu uživa? Zašto mu je baš to važno? Kada ste posljednji put pričali sa partnerom? Znate li kako se on/ona osjeća po pitanju situacije sa korona virusom? Oni koji su u Zagrebu, znate li kako se osjeća vezano uz potres? Koji su strahovi izašli na površinu? Kako se nosi sa stresom cijele situacije? Ima li neke nove snove i planove proizašle iz ovog cijelog kaosa oko nas?

Proljeće je godišnje doba kada se život ponovo rađa – veselimo se toplini i vedrini dužih dana obasjanih suncem nakon zimskih sivih i tmurnih dana. Kontinuirani životni ciklus obnavljanja koji je konstanta, sigurna pojava koja ne iznevjeruje – zdravo za gotovo. No, nepredvidljive meteorološke pojave čine tu razliku iz godine u godinu. Jeste li ih svjesni na godišnjoj razini? Ili samo kada se osvrnete desetljeće unazad

 

A što se tiče stvari s popisa na početku koje uzimamo zdravo za gotovo, jesu li vam baš toliko važne?

Uživajte u svakom trenutku, svakom pogledu, mirisu, dodiru – drage osobe kao i vjetra u kosi i svake promjene oko vas. Budite tu i sada za sebe i za svoje najbitnije.

Zastanite malo.

Pogledajte ljude oko sebe.

Stvarno ih vidite.

I posvetite im svoje vrijeme. Sada ga imate više nego inače. Mail vam neće pobjeći. Poziv ćete odgovoriti. Kao i poruke.

Ove trenutke s vama najdražim ljudima ćete teško ponovno dobiti.

Kako se obnavlja priroda zbog smanjenih aktivnosti, obnovite se i vi sami. I obnovite bliskost i povezanost.

Budite zajedno. Tako ste jači. Tako smo jači.

Vaša MCJ

Marina Cvirn Jurčec bavi se područjem upravljanja ljudskim potencijalima više od 10 godina te pomaže ljudima prepoznati i iskoristiti svoje talente. Iskreno vjeruje da strategija neće uspjeti ako nema kulture koja ju podržava, a samim time i pojedinaca koji u nju vjeruju. Neizmjerno uživa u edukacijskim aktivnostima, adrenalinskim sportovima, upoznavanju novih ljudi i kultura, a ovih dana bi najradije otišla na dobar tulum na kojem se može isplesati i družiti sa zabavnom ekipom.
Moj prijatelj Zoom

Moj prijatelj Zoom

Danima gledam u „kockice“ i glave na ekranu. Virtualni sastanci, virtualne edukacije, virtualno vježbanje. A moj nenaviknut mozak umori se. Dok jednom možda ne nauči i promijeni se. Uopće nema sumnje da nam softver pomaže u krizi. No, kako neprestana on-line komunikacija utječe na nas? Mnogi od nas postaju mentalno iscrpljeni. Ponašanje koje je pod normalnim uvjetima rezervirano za bliske odnose – dugi direktni pogledi, lice blizu jedno drugog – postalo je naš način komuniciranja s malo poznatima i nepoznatima. S jedne strane nedostaju mi neverbalni znakovi komunikacije. S druge strane, preopterećena sam neverbalnim. U mene gledaju dvije ili čak dvadeset glava, lampica, pulovera, naočala, biljaka, pasa i knjiga. Kako smanjiti umor od mog prijatelja Zooma?

Zahvalna sam što postoji i što mi je dostupna sva on-line povezanost kada nema one prave, bliske, čovjeku prirodne.

Prednosti je mnogo. Nekima omogućava dostupnost većih tržišta. Fleksibilniji smo u koncipiranju radnog vremena, odabiru odjeće od struka na dolje, opušteniji smo što se tiče vremena. Ne trebamo putovati do posla iako su nam klijenti daleko. Koncentrirani smo na on-line sastancima jer uži je fokus na temu, ne raspršuje se, učimo da govoriti može samo jedan sudionik. Sastanke možemo i snimati, pa kasnije dalje koristiti. Nebrojeni su webinari i edukacije na kojima zaista možemo širiti znanja i raditi na osobnom razvoju.

No, mnogi od nas postaju mentalno iscrpljeni od video konferencija, bilo da se radi o poslovnim sastancima, on-line edukacijama ili virtualnom druženju s obitelji i prijateljima.

Osjećam nedostatke puste on-line interakcije u odnosu na odnos u živo.

Danima gledam u „kockice“ i glave na ekranu. Virtualni sastanci, virtualne edukacije, virtualno vježbanje. A moj nenaviknut mozak umori se. Dok jednom možda ne nauči i promijeni se. 

S jedne strane nedostaju mi neverbalni znakovi komunikacije.  I mislim da je to razlog moga umora. Ne vidim nervozni pomak ruke sugovornika, crvenu žilicu koja zatitra u bjeloočnici dok govori, decentni pomak tijela, temperaturu, miris, disanje.

S druge strane, preopterećena sam neverbalnim.  U mene gledaju dvije ili čak dvadeset glava, lampica, pulovera, naočala, biljaka, pasa i knjiga. Pažnju nikako da usredotočim na sadržaj jer oči bježe.

Što se osjećam povezanijom s tim dragim ljudima u ovim okolnostima, to se osjećam nepovezanijom. Nakon dva on-line sastanka dnevno, bio on i poslovan ili privatan, umorna sam.

Što se zapravo događa?

Ponašanje koje je pod normalnim uvjetima rezervirano za bliske odnose – dugi direktni pogledi, lice blizu jedno drugog – postalo je naš način komuniciranja s malo poznatima i nepoznatima. Zoom je stvoren za rad on-line a njegovi alati nisu zamišljeni kako bi oponašali normalnu socijalnu interakciju. A postao nam je upravo to. Zamjena za normalnu socijalnu interakciju.

U svakom socijalnom kontekstu naša je kultura stvorila prihvatljivu razinu intimnosti koju možemo otkriti drugima. Sjetimo se samo zadržavanja osobnog prostora u liftu i kako prodiranje u taj osobni prostor narušava ravnotežu intimnosti.

No, ljudi su brzo prilagodljiva bića. U liftu smo se brzo prilagodili gledajući u kat na koji idemo ili spuštajući pogled dolje u cipele kako bismo ostvarili neverbalnu ravnotežu. To sa Zoomom nije moguće.

Na normalnom poslovnom sastanku od desetak ljudi svi pričaju, gledaju u bilješke, gledaju u mobitel. No, vrijeme u kojem dugo zadržavamo pogled na onom drugom gledajući se direktno u oči je neznatno.

Na Zoom sastanku tih istih desetak ljudi nalazi se u mreži prozora, a dok jedna osoba priča, jer svako prekidanje stvara nesnosnu i nerazumljivu buku, svaka osoba gleda u mene s ekrana za vrijeme čitavog sastanka. To nije nama prirodna situacija. Dobro, ima to i svojih prednosti, jer ljudi su prisiljeni pažljivo slušati. Ali je i iscrpljujuće.

Na normalnom sastanku kontroliramo svoj osobni prostor. Biramo gdje ćemo sjesti, mičemo stolce, tražimo mjesto u prostoriji gdje ćemo se osjećati ugodno. Na ekranu osobni prostor je zadan veličinom slike lica i koliko sam udaljena od ekrana. Lica su obično ili velika, ili ih ne vidimo dobro. Mozak je posebno usredotočen na lica. Ako su velika imamo osjećaj da su nam blizu. Preblizu?  Svaku, ali svaku minutu na Zoomu lica gledaju u nas na udaljenosti od nekoliko centimetara. Ako se udaljimo, ostali mogu misliti da ne sudjelujemo, da nismo uključeni.

Kako smanjiti umor od mog prijatelja Zooma?

1. Moguće je isključiti ostale sudionike s ekrana i strimati video samo osobe koja govori. Odmakom od ostalih smirujem vlastiti mozak. 

2. Moguće je isključiti kameru i priključiti se samo audio. Probala sam i djeluje iscjeljujuće. Kod velikih skupova nitko ne komentira što si „samo“ audio, a kod manjih mogu uvijek zatražiti dopuštenje. Samo slušanje znalo je donijeti važne uvide poput:  A što je ostalo ako sam isključila video? Odgovor dolazi sam. 

3. Upotrebom web cama umjesto ugrađene kamere na laptopu moguće je sebe približiti drugima, a druga lica, udaljavanjem laptopa, udaljiti od sebe. Investicija nije velika, a donosi koristi za svakoga tko se duže namjerava družiti s mojim prijateljem Zoomom.

4. A što bi bilo da ponekad umjesto prijatelja Zooma upotrijebim stari dobri telefon? U nekim situacijama, pogotovo u komunikaciji jedan na jedan, dao je jako dobre rezultate. Osjetila sam da su ljudi opušteniji, pričaju s lakoćom, iskreniji?    

5. Uzmem si malo vremena prije nego što stisnem „start“ da se smirim i uzemljim pažnju. Nekoliko puta udahnem i izdahnem kroz cijelo tijelo, osjetim ga na stolici, priznam sve ono što mi je prisutno u umu u tom trenutku.  Osvijestim prisutnost u tom trenutku.

6. Uzmem si vremena da pozdravim svakoga na ekranu svojom punom pažnjom, da svakoj „kockici“ od lica ponudim svoju pažnju. Pogledam svako od lica i dopustim im da stvore utisak na mene i uzmem ono dobro iz njega. Dam si priliku da osjetim kako je to biti u prisutnosti drugoga.

7. Oduprem se nagonu multitaskinga – da za vrijeme Zooma odgovaram na druge mailove, provjeravam stalno mobitel. I to ne zato što se moram jako fokusirati na ono što se trenutno događa nego zato što ne mogu ulagati dodatni napor kako bi se pobrinula za nešto drugo. Moram se riješiti barem dijela tog „naprezanja“  i pustiti da moja pažnja lakše počiva na onome što i tko je ispred mene. Dobro je ponekad za vrijeme on-line sastanka namjerno popustiti, pogledati kroz prozor iznad ekrana, udahnuti i vratiti pogled, bez analiziranja i kontroliranja, na lica ispred mene.

8. Ako je veći broj on-line sastanaka u danu, neophodno je napraviti smislene pauze. Da se dan ne pretvori u jedan dugačak red ljudi koji ulaze i izlaze s mojeg ekrana, napravim nešto off-line. Zahvalan mi je mozak, leđa i oči.

9. Povremeno se podsjetim da je ovo neko novo mjesto između prisutnosti i odsutnosti koje moramo naučiti kako bismo se prilagodili i nastavili dalje u neizvjesnu budućnost. Bolje je od odsutnosti – ne smijem zamisliti što bi bila pandemija bez Zooma, Hangoutsa, FaceTimea, Skypea i ostalih, a nije baš rezonantno kao prisutnost. Znamo li djeluju li zrcalni neuroni isto on-line kao što znamo da djeluju u stvarnom međuljudskom kontaktu?

10. Bez velikih očekivanja, s puno strpljenja, prilagodbe i novih uvida, dajem šansu on-line komunikaciji zbog jasnih koristi koje nam donosi.

Kao i kod velikog komada bogate torte nakon ručka, pazim da u tom okruženju nabijenom masom podražaja bogato ne bude jednostavno previše.

TATJANA JAKOVLJEVIĆ, prof., certificirani coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. U coaching praksi primjenjuje znanstvena istraživanja u psihologiji i neuroznanosti, interdisciplinarne metode i transformacijska načela.

Burn-out od kuće

Burn-out od kuće

A tko je spreman?

Jedna prijateljica je frizerka. Ona ne radi. Druga je fizioterapeut. Niti ona ne radi. Treća je
ekonomistica. Ona je ostala bez posla. Četvrtoj je u potresu uništen stan i morala se „odseliti“ u
rođakovu vikendicu u Lici. Peta je zaposlena, s dva školarca na online nastavi i Whatsappu koji ne
prestaje skakati cijeli dan. Šesta je isto zaposlena. Radi od doma četrnaest sati dnevno, i vikendom.
Sedma je novinarka i ustaje po novom u pet sati ujutro kako bi „u miru“ odradila sve obaveze. Osma
popravlja stan u Bauerovoj uništen od potresa, nalazi radnike i lovu niotkuda. Deveta sam ja. Radim
od doma i ništa ne stignem. Navečer se još uvijek teško vraćam u spavaću sobu koja je do potresa bila
moja sigurna zona. Deseta ste vi.

Ne govorim ovdje o velikim tragedijama i bolestima. Govorim o onome što je „normalno“ snašlo
svakoga od nas.
Najdraži su mi oni koji mi još nabijaju krivnju jer ne radim „ono što ste uvijek htjeli, a niste imali
vremena“, jer nisam smislila već tri biznis plana u recesiji i najbolju online platformu za komunikaciju,
ispekla kruh ili napravila proljetno spremanje.
Svima nam je tako.
Ne znamo kako se ponašati. Jer ovo nikada nismo doživjeli. Nismo navikli. Nismo spremni.
Ljudi se gube.
I to je u redu.
Prihvatite to.

Uglavnom mislimo na to kako ćemo kada se sve vrati u normalu. Nadamo se.
No, misleći stalno o tome kako će se sve opet vratiti u normalu blokiramo se u sadašnjem trenutku.
Otpor prema promjeni, koji i inače postoji, aktivira se još više. I potrebno nam je osvijestiti da imamo
pravo na brigu.
Mnogi negiraju. „Nije to ništa. Proći će. Prvog petog sve će to nestat.“
Prijateljica mi kaže: „Ja ne mogu više gledat svoje lice! Ja sam burn-out od svega!“
NAVIKLI smo isto razmišljati, isto reagirati, isto se ponašati. Koliko nam to pomaže u stresnoj
situaciji? Izbačeni smo iz kolosijeka.
Što ja to radim, a više mi ne pomaže? Kako balansirati u nekoj novoj normali?
Masu stvari koje smo radili prije više ne radimo. Ali nitko to ne primjećuje!
Izolirani smo od ljudi, fizički se distanciramo, preplašeni, tjeskobni, zabrinuti, ljuti. Na različitim smo
razinama nijekanja ili prihvaćanja. Na dnevnoj bazi bavimo se vlastitim emocionalnim stanjima i
tražimo ravnotežu s prekinutom i nervoznom i nepredvidivom i nesigurnom svakodnevicom.

Odgađamo, odugovlačimo, otkazujemo, negiramo, reagiramo.
Nije se promijenila jedna stvar. Promijenila se masa stvari.
No, nikada nam uvjeti neće biti perfektni.
Možemo li napraviti jedan korak unazad i mirno pogledati što se događa? Možemo li to napisati ili još
bolje, nacrtati? Pitanje je: „Što ja to sada ne radim?“ Reći nije dovoljno. Pisanje je lijek. Pisanje je
pokret od mozga do ruke. Na tom putu se već svašta dogodi.

Evo ja, moja lista: ne dižem se u pola sedam, ne šminkam se, ne jedem u određeno vrijeme kao prije,
ne vježbam tri puta tjedno s mojom grupom, ne izlazim, ne vidim obitelj i prijateljice, ne vozim, ne
idem na proljetni odmor, ne odlazim na posao, ne idem u dućan kad mi se hoće, ne kupim što hoću
nego što ima. A vaša lista?

Nakon toga pitanje: „A što ću ja dobiti iz ovoga?“
Vježbajući neki dan PRISUTNOST otkrila sam što je meni sadašnja, ova tu, trenutna svrha:
SIGURNOST. Koja je vaša?

Prisutnost se uči. To je svjesnost o tišini koja je jedini preduvjet za nove mogućnosti i djelovanje
odmah. To je stanje našeg živčanog sustava, svjesnosti o svijetu kakav jeste, mi kakvi jesmo, ne jučer,
ne sutra, već sada i ovdje. Djeluje zarazno. Ako sam ja prisutnija u trenutku, tada su i drugi oko mene!
Funkcionira dakle isto kao i zabrinutost. Svi oko mene ju osjete.
Za one koji rade od kuće to je dnevna disciplina. Strukturirano vrijeme. Manje vijesti i Whatsappa. I
sama sam se u početku u tome izgubila. Oprostite si. Odredite vrijeme i mjesto za rad. I za ne-rad.
Mjesto i vrijeme za vježbanje, za obroke, za komuniciranje i zajednicu, za refleksiju, korak unazad i
uzemljenje. Za „izlaske s prijateljima“.

Struktura života danas dobiva novu vrijednost. Može biti i korisna i dosadna. „Kako da budem sretna
u tim novim okolnostima?“

Jednostavno smo preplavljeni. Uznemireni, bačeni izvan poznatog. No, uspoređivanje s prošlošću i
maštanje o budućnosti dovodi nas samo dublje u vrtlog misli i odvajanja od sadašnjosti.
Naš je mozak sastavljen od „mozga koji misli“ i „mozga preživljavanja“. Zadatak je mozga
preživljavanja stalno pratiti opasnost i proizvoditi stanje stresa kada detektira opasnost kako bi bio
spreman na akciju. Drugi dio mozga, onaj kreativni mozak koji misli, traži načine razumijevanja stvari
oko sebe za koje nema već izrađene mape razmišljanja. U kriznim, stresnim vremenima, on bi stalno
čitao nove vijesti kako bi razumio krizu. No, to samo dolijeva ulje na vatru mozgu preživljavanja!
Kako ostati u sadašnjosti i biti prisutan? Sadašnji trenutak je sve što imamo. I jedno mjesto gdje se
događa promjena.
Kako to postići? Ima jedno smiješno jednostavna vježba, može se raditi na samo, još bolje za rad u
grupi, obitelji, može i na telefonu, online sa svakim s kim komunicirate. Zove se „pucni prstima svaki
put kada odlutaš“. Uzmite si vrijeme, recimo deset minuta (super kao igra u obitelji), dok nekoga
slušate pucnite prstima kada odlutate. Zapitajte se na kraju: što sam naučila?

Kako se promijeniti, kako stvoriti OTPORNOST? Kako regulirati vlastiti živčani sustav da ostane u zoni
tolerancije?
Imamo li trideset sekundi, minutu, pet minuta, za vježbu disanja? Ništa posebno, samo disanja,
svjesnosti prolaska zraka kroz nos, u grlo, u pluća, u rebra, u trbuh, u kukove, u bedra, u noge i
stopala – udah, i istim putem natrag izdah. U redu pred dućanom, u prekidu posla, prije nego što
nekoga nazovete, prije nego se uključite online u rad svoga tima, navečer u krevetu.
Coachevi su tu da podržavaju ljude, pomažu im. Potrebniji su sada više nego ikada.
Prije svega zato jer zaista slušaju. Jer mogu prepoznati što osobi treba baš u tom trenutku. Služe toj
osobi.
Više nego ikada potrebna nam je psihološka sigurnost – da bez posljedica možemo glasno reći kako se
osjećamo.

I EMPATIJA, velika empatija. Da znamo ući u cipele drugih i vidjeti kako se oni osjećaju. Nemala je
snaga empatije za vlastiti razvoj, sigurnost, stabilnost, fleksibilnost.
Kako bi bilo da u trenutku uznemirenosti ili ljutnje u nekom odnosu samo na djelić sekunde stanete i
pomislite: A kako je toj osobi? Moguće da ona nešto drugo osjeća, misli? Možda ima druge
informacije?

Kultivirati ZAHVALNOST, svaki dan, za sebe, ali i u zajednici.
Kako bi bilo svako jutro napisati tri stvari na kojima ste zahvalni danas, sada, u ovom trenutku? Djeca
su dobro, računi su plaćeni, vidim i čujem. A vi?

Dobro je održavati POVEZANOST s ljudima. Ljudi se više ne gledaju. Postaju paranoični. „Hoće li me
zaraziti?“ Taj paradoks između fizičke distance i potrebe za povezanošću osvještava nas da budemo
ljubazni, da se smiješimo i da poštujemo druge.
Vježba u liftu, u dućanu, bilo gdje: Ispravite se, udahnite nekoliko puta, pogledajte osobu u oči,
nasmiješite se. Ispod zaštitne maskice. Vidjet će se, ne sumnjajte.

Ovo su sasvim nove okolnosti. Vježbanje STRPLJENJA i stvaranje OTPORNOSTI nikada nisu bile
potrebnije.
Znamo li postavljati PRIORITETE? Ako je sve važno, ništa nije važno! Što mi u ovom trenutku najviše
znači? Za mene, za moju obitelj, za posao? Što je važno sada, a što dugoročno? Kako BALANSIRATI?
Svima su nam to zajednička pitanja.

Brinite o sebi. Ako se ne brinemo o sebi, nikome ne možemo pomoći.
Za početak ovog „novog normalnog“ SPAVAJTE dovoljno i redovito. HRANITE se da vam tijelo bude
zahvalno, a ne u opoziciji. Interaktivna je veza mozga i tijela. Ostanite u vezi sa svojom dubokom
SVRHOM. U bori se ili bježi stanju nije ju lako naći. Budite PRISUTNI u ovom trenutku, sada i ovdje,
kontrolirati možete samo stvari koje su u vašoj moći (moguća sljedeća kriza bilo čega to sigurno nije).

Briga i tjeskoba nalaze se u budućnosti. Stvorite novu NAVIKU, novu RUTINU koja će vam pomoći i na
koju ćete se moći osloniti. Jer ono u što vjerujemo, što činimo i ponavljamo, to postajemo.

 

 

TATJANA JAKOVLJEVIĆ, prof., certificirani coach (HUC, EMCC), komunikatorica i edukatorica. U coaching praksi primjenjuje znanstvena istraživanja u psihologiji i neuroznanosti, interdisciplinarne metode i transformacijska načela.
Speed coaching s timom HUC-a

Speed coaching s timom HUC-a

Mi ne vjerujemo u spojeve na slijepo i zato nam se pridružite na speed coachingu tijekom trajanja konferencije Prozor u coaching 2018.

Tim coacheva iz HUC-a izdvojit će posebno vrijeme kako bi odgovorili na vaša pitanja i nedoumice vezano za razne teme, od angažiranja coacheva do ostalih specifičnosti ove struke i važnosti doprinosa coachinga poslovnoj i društvenoj zajednici općenito.

Svaki susret sa coachem će trajati 3 minuta nakon čega izabirete novog coacha s kojim ćete započeti novi razgovor.

Ponesite svoje teme iz poslovnog ili privatnog konteksta za koje smatrate da su idealne za ovu priliku, možda napravite i prvi korak bliže promjeni koju očekujete.

Vidimo se na PUC-u 2018.!

Panel: Eksterni i interni coaching

Panel: Eksterni i interni coaching

Tijekom konferencije će se održati panel s iznimno zanimljivom temom i sudionicima. Panel počinje u 11:45, a tema panela je: Eksterni i interni coaching. Tema je atraktivna i govorit će se o tome što radi interni coach, a što eksterni, koje su to prednosti i nedostaci internog i eksternog coachinga te kada je bolje koristiti jedno, a kada drugo. Čut ćete zanimljiva iskustva iskusnih coacheva.

Sudionica panela Mirela Španjol Marković, vlasnica tvrtke za poslovno savjetovanje i edukaciju Ciceron komunikacije i certificirani coach od 2012. godine., će govoriti o iskustvima kao eksterni coach. Čut ćete  o procesu ugovaranja coachinga, iskustvima sa sponzorima i postavljanju ciljeva od strane sponzora, ali i coacheeja, premošćivanju razlika, očekivanjima, podjeli odgovornosti između coacha i coacheeja, promjenama u ciljevima u toku procesa, alatima koje koristim u coachingu te razlikama između internih i eksternih coachevea kao i prednostima i nedostacima jednog i drugog.

Iz Slovenije na panelu gostuje Saša Širca iz tvrtke Mercator gdje radi kao interni coach. Voli raditi s ljudima, rado istražuje i sretna je kad ljudi mogu stići kamo su zaželjeli. Kaže da izgleda ima coaching u krvi. Kako to nije bilo dovoljno, svoje znanje nadogradila je kroz različite seminare i kroz međunarodnu akreditaciju ICF-a što znači da je certificirani coach. U Mercatoru radi u okviru Službe za razvoj i ljudske potencijale gdje pokriva razvojne programe te je vođa internog coachinga.

Neke od tema kojih bi se kroz panel mogli dotaknuti su  i postoje li odjeli unutar organizacije koji bolje reagiraju na jedan ili drugi coaching, koliko je eksternim coachevima nepoznavanje branše izazov za uspješni coaching, koliko je internim coachevima osobno poznavanje zaposlenika prepreka u uspješnom coachingu, a naravno moći ćete i sami postavljati pitanja o temama koje vas zanimaju kako biste dobili stručne odgovore iz prve ruke.

Na panelu će sudjelovati i Breda Ivanović iz tvrtke PwC Hrvatska te Goran Blagus vlasnik Business klinike, a moderator će biti Sandro Kraljević iz Mind Laba. Breda Ivanović je interni coach od 2013. specijalizirana za performance coaching, a Goran Blagus, je eksterni coach koji je od 2009. orijentiran na business coaching, a specijalizan za procese. Sandro kraljević se bavi primijenjenom poslovnom psihologijom, Certificirani je NLP i mindfulness praktičar. Veselimo se zanimljivom panelu!