Koliko je država odgovorna u prevenciji i zaštiti našeg mentalnog zdravlja a koliko mi sami kao roditelji? 

 

Socijalni aspekt u upravljanju pandemije Covid-19 

U samo nekoliko mjeseci pandemija korona virusom duboko je promijenila naše živote, uzrokujući strahovite ljudske patnje i izazivajući najosnovnije temelje društvene dobrobiti. Osim direktnog impakta na naše zdravlje, posao tj radna mjesta i prihode, ova pošast s pravom povećava i zabrinutost ljudi, utječući na njihove društvene odnose, osjećaj osobne (ne)sigurnosti i povjerenja u druge ljude i institucije. 


I dok se s jedne strane države i vlade trebaju boriti te djelovati brzo,odlučno i učinkovito kako bi se suzbilo dalje širenje virusa, u tom su se kaosu mnoge države pogubile i zaboravile na procjenu utjecaja bolesti virusne infekcije i protumjera na sve ostale aspekte života ljudi, a poglavito na one najranjivije grupe, poglavito djecu i mladež. Također držim da bi se države poglavito u EU trebale pozabaviti širom perspektivom blagostanja na jedan cjelovit i integriran način, za razliku od sektorskog pristupa. Inače, bojim se da nam prijeti rizik još većeg produbljivanja nejednakosti, stvaranja nekih novih podjela i potkopavanja otpornosti društava.

Koliko društvo i države uopće izdvajaju u prevenciji mentalnih bolesti?
Pročitala sam u izvješću o stanju mentalnog zdravlja u EU (2019.g.) da svake svakcate godine, problemi vezani uz mentalno zdravlje građana na području EU, pogađa više od svake šeste osobe. Nadalje, osim utjecaja na zdravlje i dobrobit pacijenata, Europska komisija procjenjuje da ukupni troškovi mentalnog zdravlja za EU iznose 600 milijardi eura, što predstavlja ogromna izdvajanja koja čine više od 4% BDP-a.

Iako ove brojke otkrivaju ogroman javno zdravstveni izazov u pogledu prevalencije, te socijalnih i ekonomskih troškova, s druge strane i moram reći nažalost, izdaci za mentalno zdravlje predstavljaju samo mizernih 1% ukupnih državnih izdataka za zdravstvo u Europi. Čini se da doista postoji nesrazmjer  između troškova kada je u pitanju mentalno zdravlje i uopće koliku pozornost i izdvajanja poklanjamo njegovom rješavanju. Stjecajem okolnosti ili bolje rečeno s pojavom pandemije uzrokovanom virusnom infekcijom Covid-19, našlo se i mentalno zdravlje u središtu pozornosti, pa se pitam hoće li ta pandemija možda biti okidač ili wake-up call koji će nas pokrenuti na neke konkretnije radnje i djelovanje? 

Imam doista puno pitanja za vlade i njihove relevantne resore na tu temu kao što su:

 

  • Što nas još treba pogoditi da bi se mentalnom zdravlju dalo jednak prioritet kao tjelesnom zdravlju?
  • Spriječava li nas u tome i dalje nedovoljan nedostatak svijesti i stigme kada su u pitanje mentalne bolesti na dalji napredak u promicanju mentalnog zdravlja? 
  • Mentalni poremećaji pokrivaju doista širok spektar problema i to najbolje znaju stručnjaci koji se bave ovom tematikom. Je li jedna strategija koja uopće pokriva mentalne poremećaje dovoljna ili su nam potrebni različiti pristupi, ovisno o težini?
  • Prepoznavanje problema na vrijeme može itekako spriječiti mnoge dalje komplikacije kod razvoja mentalnih bolesti od kojih su neke i nepopravljive ako se ne uoče i ne počnu s liječenjem na vrijeme? Kako poboljšati stope ranog otkrivanja bolesti? Koje kriterije treba postaviti kako bi se osiguralo da slijedi učinkovita intervencija?
  • Koja su to danas dostupna rješenja za poboljšanje upravljanja izazovom i njege pacijenata s mentalnim poremećajima?
  • Trebaju li se i ako da (a ja osobnom držim da treba), dati konkretne uloge i privatnom sektoru u rješavanju problema mentalnog zdravlja? …itd…

Izazovi za ranjive skupine ljudi – Mladi
Meni su nekako mladi u fokusu vjerojatno jer sam i ja roditelj tinejdžera. O socijalnim posljedicama pandemije o kojim sam se dotakla gore na socijalno ranjive grupe govori se, dok se po meni jako malo govori o utjecaju na mladež koja su preko noći počela živjeti u potpuno drugim (nenormalnim na duže vrijeme)  uvjetima života. Nastava online, prekidi raznih sportski aktivnosti i grupa po školama, druženja, odlazaka u kino, itd.

Sve se to itekako odrazilo na psihički život mladih koje se manifestira u njihovom ponašanju. Psihijatri govore kako se bilježi porast buntovnog i porast agresivnog ponašanja pušenja, konzumacije alkohola, droga, i općenito psihotičnog ponašanja, a ima i slučajeva suicida, možda ne toliko u Hrvatskoj ali u svijetu i EU ima. I ne samo to, nažalost mladi unutar četiri zida doma, svjedoče i izazovima unutar obitelji. Roditelji su svakim danom sve frustriraniji, neki ostaju bez posla, ili se međusobno ne slažu i svađaju a sve to dovodi do nervoze, i tragova na psihi mladih koji ako se ne uklone mogu biti okidač raznih psihičkih oboljenja. Psihijatri kažu da su u najranjivijoj grupi tinejdžeri između 14-18 godina, jer su već stekli neke svoje navike  pa promjene u načinu života mogu negativno utjecati na njih. 

 

Upravo zato, dakle poradi mentalna zdravlja naše djece,  pobornica sam da škole i fakulteti ostanu  otvoreni kako bi djeca i mladi redovito pohađala nastavu, tj. imali neku svoju rutinu. Kako bi se družili, i pametno zabavljali te konzumirali vrijeme kao jedan od naših najdragocjenijih resursa na jedan odgovoran način – i prema sebi I prema drugima a odgovornost se uči od roditelja doma. Ne zaboravimo da smo svi mi a poglavito djeca i mladi društvena bića jednako tako s društvenom odgovornošću a tome ih se uči kada su djeca i  tinejdžeri a ne s trideset I više godina, jer poslije može biti kasno. 

 

Posljedice – ne samo one društvene, ekonomske i financijske, nego prije svega zdravstvene i mentalne bit će neizbježne iako može proći i do 3-5 godina da bi se one možda manifestirale na nečije mentalno zdravlje danas djece ili tinejdžera sutra mladih ljudi.  Ne znamo kakve točno ali će ih sigurno biti.

 

Bez sustavne brige za mentalno zdravlje mladih  

Kada je u pitanje emocionalna pismenost hrvatskih građana tj njihov razvoj i mentalno zdravlje, neki psihijatri kažu da se Hrvatsku slobodno može svrstati u zemlje tzv. Trećeg svijeta jer još uvijek ne postoji jedan sveobuhvatni nacionalni program ili strategija u prevenciji borbe protiv suicida od najranije dobi. Općenito, svijest je na jakom niskoj razini a poticanjem konstantnog širenja straha i panike 24/7 u doba pandemije, klinička slika mladeži u doba pandemije samo se može pogoršati. 

 

Roditelji doduše izražavaju zabrinutost za svoju djecu, koja u zadnje vrijeme i sve češće pokazuju agresiju prema sebi i drugima.  A koliko je meni poznato, a i neki su mi roditelji ispričali da jedina stvar što oni kao roditelji mogu napraviti jeste da zovu policiju ili hitnu koja eventualno smjesti osobu u neku bolnicu tj psihijatriju. Tamo dobije neku početnu dijagnozu, provede neko vrijeme, i poslije je otpuste. I što dalje ? Ništa jer nema sustavne brige o tim pacijentima nego evo ti terapija lijekovima bez dodatne psihoterapije i to je to. Gotovo da i nema nikakve kontrole nakon izlaska iz bolnice u smislu kontrole uzimanja lijekova a poglavito sada u doba pandemije. Međutim, ono što je bizarno, i što su mi ispričali roditelji neke djece -jer su se ozbiljno posvetili mentalnom zdravlju svoje djece i paralelno s farmako terapijom vodili djecu i na neku vrstu psihoterapije, i naravno sve to plaćali o svom trošku i do 500,00 kn po satu, jeste to da vjerovatno jedan dio tih mladih pacijenata uopće i nije bilo ozbiljno psihotično. Oni su se vjerovatno stjecajem okolnosti i izazova našli zapetljani u začaranom krugu suicidalnih namjera. Roditelji nisu znali što bi s njima, pa su postupili prema uobičajenom ”protokolu” a mladi pacijenti našli su se i proveli i po nekoliko mjeseci na psihijatriji uz ”tešku” terapiju, što se možda moglo i izbjeći. U svakom slučaju to je posebna tema o kojoj bi svakako više i puno mogla govoriti struka psihijatrije i kliničkih psihologa. 

 

Odaberite život – znanje, cjeloživotno učenje i rad na sebi 

Što je tu je – izazovi su i dalje pred nama poglavito kada je u pitanju tema mentalnog zdravlja svih nas. Zapamtite da se djeca se ne odgajaju samo verbalnom komunikacijom nego prije svega neverbalnom i postupcima roditelja i ljudi s kojima su djeca okružena i odrastaju, i to kako će reagirati poslije tj kako reagiraju tijekom ove pandemije. Težina posljedica najviše ovisi naravno od nas roditelja. 


Djeca se ne odgajaju samo verbalnom komunikacijom nego prije svega neverbalnom i postupcima roditelja i ljudi s kojima su djeca okružena i odrastaju, i to kako će reagirati poslije tj kako reagiraju tijekom ove pandemije. Težina posljedica najviše ovisi naravno od nas roditelja. 

 

Zato dragi moji roditelji, počnite promjene od sebe. Učite ili zatražite pomoć ako ne znate jer sve ono što danas činite, kako se ponašate i kakve odluke donosite, reflektirat će se na vašu djecu koja vas modeliraju. Izaberite znanje, rad na sebi, cjeloživotno učenje kao zalog vašeg i sveopćeg zdravlja vaše djece. 

 

Mirella Rasic, Holistički terapeut i Coach za zdravlje i ljudske potencijale, FocusIN Centar Zagreb