To je li netko akreditirani ili certificirani coach ili pak coach koji radi po nekoj „priznatoj“ (od koga priznatoj?) licenci, kod populacije stvara zbunjenost a za posljedicu često ima i negativnu sliku o coachevima i sumnju u njihovu profesionalnost. Štoviše, sumnja tada pada na profesiju u cjelini.  Kakva je ovdje uloga profesionalnih udruženja, a kakva ona akademije? Treba li preispitati tradicionalne okvire kompetencija?

Coaching je interdisciplinarna metoda, ljudi raznih profesionalnih znanja rade kao coachevi. Neki praktičari prolaze kratko usavršavanje, neki pak prakticiraju coaching bez ikakvog obrazovanja. Neki prolaze tradicionalni edukacijski put priznatih profesija i odluče se za dobivanje kvalifikacije završavajući neki od poslijediplomskih programa na sveučilištu (tamo gdje takav program postoji).

Razna profesionalna udruženja nude svoje vlastite sustave akreditacije. No, te su akreditacije specifične za određenu coaching organizaciju koja ih izdaje i nisu povezane s nekim formalnim putem dostizanja propisane kvalifikacije. Akreditacijski sustavi temelje se na razvoju vještina i određenom broju sati coachinga, a ne na razvoju kritičkog razmišljanja i razumijevanja.

Razlika između „tradicionalnog“ puta obrazovanja i sadašnje situacije u coachingu povlači prvo pitanje: Koliko su u suprotnosti kvalifikacija i akreditacija?

Drugo je pitanje sukoba interesa. Prevelika ja povezanost između organizacija koji pružaju usluge edukacije i profesionalnih udruženja. Profesionalna udruženja diktiraju sadržaj edukacije potrebne za kvalifikaciju coacha i primaju novčanu naknadu za programe koji osiguravaju akreditaciju. Nakon toga akreditiraju coacheve koji završe tu edukaciju. Poznavatelj problema profesionalnih udruženja u bilo kojoj profesiji, problem vidi u tome što ovdje za razliku od sličnih slobodnih profesija, akreditacija ne ovisi ni o kojem formalnom, „tradicionalnom“ putu obrazovanja.

Treće, ne postoji neka neovisna strana koja bi preispitivala kvalitetu i njezine dokaze na obje razine, dakle, i na razini edukacije i na razini akreditacije.

Što bi trebalo?

Tatiana Bachirova i Carmelina Lawton Smith, s Faculty of Business, Oxord Brookes University, UK, u svome znanstvenom članku From competences to capabilities in the assessment and accreditation of coaches, International Journal of Evidence Based Coaching and Mentoring, Vol. 13, No. 2, August 2015, pp. 123- 140) kažu da bi važno bilo profesionalna udruženja takve snage i prevladavajućeg utjecaja, moći podvrći otvorenoj reviziji svih ostalih strana, a kako bi se izbjeglo da ih se optužuje za pristranost.

Nitko ne osporava važnost profesionalnih udruženja. Ona su u svim profesijama legitimna, odlučujuća i pokretačka sila promocije profesije, okupljanja i razmjene znanja i usavršavanja svojih članova. Ona razvijaju etičke kodekse, podržavaju stalni profesionalni razvoj struke, stvaraju zajednicu u kojoj vježbaju, uče kupce svojih usluga o coachingu i promiču čitavu struku. No, postoji opasnost da sustav akreditacije odražava nekakvu povijesnu perspektivu profesije koja je u skladu s nekim ranijim razmišljanjima i mišljenjima, stavovima, i iskustvima, a bez uključivanja rezultata istraživanja koja su nastala kasnije. Poznata je teorija (Johns, 1999.) da organizacije često postanu same sebi svrha. Tako i profesionalna udruženja.  Osim što služe sama sebi, su sve više gospodarski, ekonomski subjekti koji obavljaju određenu djelatnost na tržištu, a manje regulatorna tijela koja bi se  isključivo trebala brinuti o kvaliteti i priznavanju profesije u interesu svojih članova.

Neovisnu stranu mogle bi predstavljati akademske institucije. Prvo, jer se financiraju iz javnih izvora i izvaninstitucionalno, što bi doprinijelo tzv. vanjskom osiguranju kvalitete. Uz pretpostavku, da imaju dovoljno znanja o predmetnom području i da su zainteresirane za promoviranje i podizanje svijesti o ulozi i značaju profesije u javnosti.

No, još se uvijek čini da se sveučilišta i profesionalna udruženja razilaze, na žalost, samo s negativnim posljedicama na coaching i coacheve. Poslijediplomski sveučilišni programi gube akreditaciju profesionalnih udruženja jer se više ne uklapaju u njihove sustave akreditacije bazirane na vještinama. Profesionalna udruženja oslanjaju se na pojedince koji plaćaju značajne naknade za priznavanje i akreditaciju, i na poduzetnike koji daju usluge edukacije po specifičnom silabusu kompetencija koji je izrađen tako da se uklopi u okvir kompetencija. Za znanstveno i kritičko razmišljanje koji se cijeni na sveučilištima izgleda da tu nema mjesta, iako je upravo ono ključno za napredak u praksi bilo koje profesije.

Da bi se nešto promijenilo nedostaje izazov koji bi neovisne strane uputile profesionalnim udruženjima, a kojima bi u interesu bila kvaliteta, profesionalnost, znanje i istraživanja u coachingu. Time bi se nadišli tradicionalni, preživljeni okviri kompetencija koji praksi coachinga štete u smislu njezinog pojednostavljivanja i stvaranja lažnog osjećaja sigurnosti.

Tatjana Jakovljević, coach